– Ti se nikada ne žališ!
– Ne, uglavnom se ne žalim!
……
Koliko se često žalite u životu? Koliko kukate? Koliko vam ništa ne valja i onda kad vam, realno, sve valja? Koliko često tražite probleme tamo gdje ih ne bi trebalo biti ili tamo gdje ih uopće nema?
Ja sam tip osobe koja se uglavnom ne žali, ili ako se i žalim, to se događa vrlo rijetko – i tada je to znak da je vrag odnio šalu. Smatram da žaljenje i kukanje nikada nikome nije donijelo ništa dobro. Pa čemu onda?
Ako pričamo o problemima, stalno nešto njurgamo, hoće li nam biti bolje? Hoće li se išta promijeniti, hoće li nam biti lakše? Hoće li se našim plakanjem situacija riješiti sama od sebe?
Ne. Ne. Ne i ne!
Kad sam bila puno mlađa često sam imala potrebe dijeliti probleme s prijateljicama, prepričavati ih, analizirati, ulaziti u nepotrebne detalje. Tada nisam razumjela, da što više pričam o svojim problemima, to oni kao sve više rastu, guše me. Svakim načimanjem teške teme kao da opet proživljavam sve ispočetka i kao da me sve više kolje, a raspleta, olakšanja, nigdje na vidiku.
U ovim zrelim godinama, probleme ne dijelim. Čak ih više niti nemam jer sam kroz život naučila da su „problemi“ izazovi koji se usputno rješavaju. Problemi – životni izazovi koji te tjeraju da misliš, da učiš, da se snalaziš, vučeš poteze, budeš mudar, riskiraš, igraš na sve ili ništa, tražiš rješenja i kad misliš da rješenja nema! Vau! Obožavam!
Neprekidno žaljenje?!
Najčešće su naši životi koje živimo posljedica isključivo naših donesenih odluka i izbora – čemu onda žaliti se ako si sam svjesno ili nesvjesno izabrao? Godinama se borim s viškom kilograma, nije to neki ludi višak, ali je višak koji me smeta. U procesu skidanja kilograma discipilna, odricanje, tjelovježba, promjena životnih navika su nužne!
Međutim, s obzirom na to da sam teški hedonista, gdje god da jesam moram probati svu hranu, probati svako vino, jednostavno – moram uzeti sve! I što ću onda kukati da sam debela, kad granica nemam, karakter sam nikakav i to je to. Kad krenem kao da sutra ne postoji, kao da će rat!
Svjesna sam da od cmizdrenja i sažalijevanja same sebe nemam ništa. Svjesna sam da radim greške u koracima. Ako sama nešto ne promijenim i sama ne počnem donositi drugačije izbore, da promijene nema! Dakle, nije kriv svijet – JA sam sama sebi izabrala i sama si biram svaki dan, svaki čas, svaki minut!
Čemu onda se žaliti, jadikovati i plakati ako sve radim isključivo sama sebi? Tko me tjera da moram neumjereno uživati u hrani i sl.? Nitko.
Negdje duboko u sebi sam prihvatila sebe da ću biti lijepa, debela i rumena sve do momenta dok ne odlučim da to želim promijeniti, ali odluka je isključivo moja i na meni. Što ću se onda po selu žaliti, kad sam po tom pitanju napravila jedno veliko ništa!
Primjer s viškom kilograma može se preslikati na gotovo sve sfere naših života. Puno toga ovisi o nama samima, našim odlukama, našim izborima. Upravo zato se niti ne žalim jer sam svjesna činjenice da sam za popriličan broj situacija koje živim „kriva“ sama.
Prihvati!
Za one neke druge teške priče (smrti, bolesti i sl.) koje ti život nametne sam, one neke koje ne možeš izbjeći jer su dio života, za koje te nitko čak niti ne pita želiš li ih ili ne, jesi li spreman na njih – te situacije sam s godinama naučila prihvatiti. Bez puno analiziranja, pretakanja iz šupljeg u prazno – jednostavno sam se naučila da je to život i da te ponekad nitko ne pita želiš li nešto ili ne. Samo ti se servira tanjur s glavnim gorkim jelom koje ne voliš. I što ćeš? Pojedi, jer izbora nemaš, život ti uz to gnjusno jelo servira i onu najmanju žličicu tako da bi to gnjusno jelo trajalo kao da kraja nema! Jebi ga, tako to mora biti.
Čemu se onda žaliti na glas kad pojesti moraš, kad živjeti moraš, kad stajanja nema?
Ništa se neće riješiti samo od sebe
Ništa se ne rješavanja plakanjem i samosažaljenjem. Ništa se ne rješava „pretakanjem iz šupljeg u prazno“ po kavama s prijateljicama.
Zato rijetko kada kukam, tražim smisao u cijelom ovom besmislu. Tražim u svemu ono nešto dobro, u svakom želim naći nešto dobro. One, u kojima to ne mogu naći, jednostavno maknem od sebe. Bez puno priče jer moj život je moj film i ja sama biram glumce s kojima ću glumiti, koliko ću glumiti i koji film igramo.
Sama sam pristala na situaciju, prešutno prihvatila. Nisam izgovorila da nešto neću, da ne želim. Nisam se pomakla, nisam se niti pokušala izboriti i što onda se žalim?!
