Ja sam druker, cinkaroš i taster. Ako hoćete, izdajica, uhoda i tužibaba. Nemojte mi odavati tajne niti mi se povjeravati. Ne kazujte mi što ne biste smjeli. Izlajat ću se prvoj osobi – koja spava sa mnom. Jer pričam u snu, katkad posve razgovijetno.
Taj mi je problemčić spomenula stara, jutros dok smo pili kavu. «Nešto si noćas sanjao, čula sam te», rekla je smješkajući se. Znam da jesam, ali to baš nisu bili… verbalni snovi. Prije će biti da sam balavio i mljackao nego govorio.
«Ne sjećam se», svejedno sam rekao. I slagao. Treba mi veći stan, definitivno. Ako ni zbog čega drugog, a onda da mi jeka izobliči glasanje. Teško je u jednoj sobi biti diskretan, pogotovo s omiljenim motivima u glavi. Korzikanski bombončić Laetitia Casta, recimo to tako, česta mi je noćna inspiracija. A nije jedina – osim dražesne Francuskinje, imam još gomilu razloga za uzdisanje.
«Nije to prvi put, uvijek nešto mrmljaš», nastavila je. «Da, buraz hrče, a ja svašta brbljam», okrenuo sam stvar na šalu. «Mi smo umjetničke duše, moramo se izraziti, čak i u mraku.»
Ipak, morao sam provjeriti dokle je doprla njezina prisluškivačka strast. «I, što je još bilo?» upitah što je moguće nehajnije.
«Ništa, poslije si se okrenuo na drugu stranu i zašutio. Zaspala sam, ali probudio si me kad si se naljutio pa nekoga poslao u materinu! Mislila sam da je meni upućeno pa sam pitala što ti je. No i dalje si vozio po svome.»
Što da vam velim, zatekla me. Skoro mi je ispala šalica iz ruke. I bilo mi je neugodno, pogotovo što se većine toga nisam sjećao.
E moj Tiho, nema što, pravi si bećar u krevetu! Ali odrat će te živog prevariš li ikad svoju buduću… Zato, jezik za zube, indiskretni tikvane!
Taj mi je problemčić spomenula stara, jutros dok smo pili kavu. «Nešto si noćas sanjao, čula sam te», rekla je smješkajući se. Znam da jesam, ali to baš nisu bili… verbalni snovi. Prije će biti da sam balavio i mljackao nego govorio.
«Ne sjećam se», svejedno sam rekao. I slagao. Treba mi veći stan, definitivno. Ako ni zbog čega drugog, a onda da mi jeka izobliči glasanje. Teško je u jednoj sobi biti diskretan, pogotovo s omiljenim motivima u glavi. Korzikanski bombončić Laetitia Casta, recimo to tako, česta mi je noćna inspiracija. A nije jedina – osim dražesne Francuskinje, imam još gomilu razloga za uzdisanje.
«Nije to prvi put, uvijek nešto mrmljaš», nastavila je. «Da, buraz hrče, a ja svašta brbljam», okrenuo sam stvar na šalu. «Mi smo umjetničke duše, moramo se izraziti, čak i u mraku.»
Ipak, morao sam provjeriti dokle je doprla njezina prisluškivačka strast. «I, što je još bilo?» upitah što je moguće nehajnije.
«Ništa, poslije si se okrenuo na drugu stranu i zašutio. Zaspala sam, ali probudio si me kad si se naljutio pa nekoga poslao u materinu! Mislila sam da je meni upućeno pa sam pitala što ti je. No i dalje si vozio po svome.»
Što da vam velim, zatekla me. Skoro mi je ispala šalica iz ruke. I bilo mi je neugodno, pogotovo što se većine toga nisam sjećao.
E moj Tiho, nema što, pravi si bećar u krevetu! Ali odrat će te živog prevariš li ikad svoju buduću… Zato, jezik za zube, indiskretni tikvane!
You must be logged in to post a comment Login