Zakoračili smo u posljednji mjesec u godini. Iskreno, ne znam je l’ bih se veselila ili plakala. Gotovo svakodnevno, na kraju, dana promišljam o sebi i proteklom danu. Na kraju godine radim analizu godine, što sam napravila, koje ciljeve sam realizirala, koje nisam, što sam trebala, što još trebam, s čime sam zadovoljna, što bih mijenjala i što ću promijeniti naredne godine.
Zanimljivo je da kad sam bila mlađa nisam to nikad radila. Nikad se nisam stizala baviti analizama proteklih godina. Kad si mlad često imaš osjećaj da si besmrtan. Imaš osjećaj da ćeš živjeti beskonačno, da si nedodirljiv, pa nemaš vremena a niti interesa baviti se takvim ili sličnim „glupostima“.
Jeziva prolaznost
Gruba i nemilosrdna svakodnevica brutalno te podsjeti na jezivu prolaznost života. Jedan prijatelj ima tešku i neizlječivu bolest, ona tamo je imala srčani, neki treći poznati je u osmrtnicama… Sve su to ljudi ‘mojih’ godina. Kužim da su to danas oni, a sutra može bilo tko drugi, mogu biti i ja… Nema garancije. U životu za ništa nema garancije – to sam naučila.
Odjednom kao da se probudiš, kao da se trgneš iz sna, postaneš svjestan i shvatiš da su ti sati, dani i godine odbrojani. I svaki tren preostalog života želiš iskoristiti apsolutno do maksimuma, kvalitetno, s osmjehom i vedrinom, filtrirajući samo one lijepe trenutke i pozitivne ljude.
Želiš provesti vrijeme tako da znaš da si živ, da znaš da dišeš i da učiš iz svojih pogrešaka znajući pritom da postaješ bolja i kvalitetnija osoba, prvo sebi, a onda i svima oko sebe.
Odjednom kao da počneš svjesno živjeti za to da ostaviš trag. Da jednom kad u budućnosti krene priča o tebi, želiš da to bude neka komična priča koja će svima izmamiti osmijeh na lice i ugrijati im srce. Ja bih bar tako nekako voljela.
Što bih rekla o ovoj godini?
Realno dobra je bila, nek tako dobro i završi.
Godina puna lijepih trenutaka, novih divnih ljudi. Godina uspona i životno bolnih, ali osvještavajućih padova koji guraju u progres na osobnom planu. Godina prepuna mora, kupanja i upijanja vitamina D koje sebično čuvam za tmurne zimske dane.
Također, godina drastičnih rezova. Mnogi ljudi su ove godine izašli iz mog života, neki svojevoljno, neke sam sama izgurala – jer tako je nabolje, i za mene, ali iza njih.
Prošla je još jedna vrlo izazovna godina puberteta mog sina. Taj prolazak me najviše veseli, ali istodobno i plaši jer ne znam što me čeka iduće godine – hoće li mladi gospodin biti bolji ili će ga hormoni još više prati?!
Dok si mlad, to vrijeme kao da stoji, nikad proći, jedva čekaš da budeš odrastao, velik, važan…
Kad dođeš u te neke zrele godine vrijeme kao da leti, nestaje, kao da ti ga netko krade. Niti se ne okreneš a već imaš 50, 60, a životnog posla još preko glave.
Eto, želim da se protok vremena i brzina života ipak malo uspore, da svi stignemo uživati u onim sitnim trenucima koje nam život svakodnevno nudi, ali ih često niti ne primijetimo jer bezglavo jurimo za novcem, karijerom, muškarcima, autobusom….
