Profesionalno se bavi umjetničkom, reklamnom i primijenjenom fotografijom. Osnovao je i vodio foto-tečajeve i foto-klubove. Godine 2005. dobio je nagradu HND-a za najbolju fotografiju godine. Godine 2006. dobio je nagrade HND-a za najbolju fotografiju na temu kulture i umjetnosti, a 2007. godine ponovno je osvojio nagradu HND-a za najbolju fotografiju godine. Godine 2008. bio je dobitnik prve nagrade na međunarodnom natječaju Photo days za fotografiju u izdavaštvu. Od 2008. godine djeluje samostalno. Autor je fotografija na više plakata, nosača zvuka, fotomonografija i knjiga.
Danas ga predstavljamo kao umjetničkog fotografa, jer ono što na fotografijama koje snima Ratko Mavar za svoj projekt Body Art Photo vidite, ne možete drugačije nazvati.
Fotografirate aktove. Kakve priče stoje iza žena koje se odluče sudjelovati u projektu Body Art Photo?
Projekt je, kao i svaka originalna ideja, počeo spontano i godinama se razvijao dok nije dobio jasni oblik koji je danas prepoznat u javnosti. I ja sam rastao zajedno s njim profilirajući svoj likovni izričaj. S druge strane, ponosan sam što mogu dati prostor u kojem žene konačno mogu i smiju biti autentične, odbaciti sve uloge i svu odjeću i biti svoje bez skrivanja.
Većinom mi se javljaju žene koje su obavile sva „moranja“ u životu i sad imaju zrelost i mudrost da se posvete malo sebi i svojim potrebama.
Njihove priče su dosta slične: „Kad sam bila mlađa, nisam imala znanja, vremena, uvida tko sam i što želim u životu, a sada to sve znam ili sam na putu otkrivanja znanja. Odlučila sam učiniti velike korake na tom putu i želim ih proslaviti“. Zaista, razlog za to fotografiranje je uvijek vezan za nju i za slavljenje nekog uspjeha. Jedna žena je proslavila konačan završetak dugogodišnjeg procesa tugovanja nakon smrti voljene osobe. Jedna je proslavila uspješnu operaciju i na slikama se ističe veliki ožiljak na tijelu. Nekoliko ih se javilo netom nakon razvoda: „Želim uraditi ono što prije nisam smjela“. Jedna je dala otkaz i upustila se u nemirne privatne vode: „Ako ovo preživim, vjerujem da ću uspjeti i u poslu“. Neke žele proslaviti konačno prihvaćanje vlastitog tijela sa svim njegovim nedostacima i viškovima…
Svaka žena ima svoju priču, ali se sve mogu svesti na osnovno: razlog za prijavu u projekt je prihvaćanje sebe i proslava svojih životnih odluka.
Ratko Mavar, foto: Ado Buljubašić
Vjerujem da je trema prisutna. I vjerujem da je za nešto takvo potrebno puno povjerenja. Je li teško raditi sa ženama na takvim fotografijama?
Za to prihvaćanje i donošenje životnih odluka potrebna je hrabrost. U istom paketu hrabrosti ide i ovo fotografiranje. Znam da je to ogroman korak i nije lako skinuti se pred nepoznatom osobom. Za to je potrebno povjerenje. Zato se obavezno prije snimanja nađemo na kavi da se uživo upoznamo. Tek nakon toga, ako „prođemo“ jedno drugome, dogovaramo termin i tehničke upute.
Snimanja su u foto studiju nedjeljom, kada je miran dan idealan za posvetiti se sebi i kreativnosti. Meni nije teško raditi sa ženama ni inače, a u studiju imam strpljenja i razumijevanja za sve nesigurnosti. One ne moraju ništa brinuti, sve teče opušteno i bez imperativa „odrađivanja“. U svakom trenutku snimanja ona može prekinuti ili odustati, ako se ne osjeća opušteno. Obično dođu s nekim idejama oko poza, no u redu je i ako ih nemaju, tu sam da ih vodim, od početka do kraja. Trema je više prisutna u danima prije snimanja, ali u studiju nestaje za čas.
Nagost je prirodna i neutralna. Zapravo, mi odjećom šaljemo poruku. Vrlo je jasna poruka npr. žene odjevene u majicu i traperice, žene u poslovnom odijelu ili pak žene u negližeu i mrežastim čarapama. Dama je dama i bez odjeće, a ja, naravno, pozama i rasvjetom, pazim da se nikada ne pređe granica eksplicitnosti i vulgarnosti.
Kao netko tko promatra žene, mislite li da žene vole svoje tijelo? Ili ga žele stalno mijenjati? Kao muškarac, kako vi gledate na to?
Društvo nam je podvalilo marketinški alat, a to je nezadovoljstvo. Nezadovoljni smo postojećim mobitelom, autom, odjećom i sl. i tako nas tjeraju da stalno kupujemo novo. Na žene su se posebno obrušili jer su odgajane da moraju biti bolje, ljepše, urednije, mršavije, uspješnije, mirnije, poslušnije. I žene žive u toj stalnoj težnji. Pogledajte samo u drogerijama ili buticima, tamo je čak 90% asortimana namijenjeno ženama. Ideja da nije dovoljno dobra i da se mora korigirati usađena im je od malih nogu.
Druga okolnost je to da su žene međusobno najveći kritičari. Muškarci npr. ne primjećuju celulit i strije, ili ako već vide, ne pridaju mu veliku pažnju. Ja kao fotograf vidim te stvari, ali kao muškarcu mi ne smetaju. Dolaze mi žene različitih godina, različitih težina i oblika no više od njihovog izgleda vidim zapravo koliko su one prihvatile svoje tijelo. Poštujem to – pa te „neprihvaćene“ dijelove, pozom i rasvjetom, stavljam u drugi plan, a „prihvaćene“ ističem.
Ponekad mi se žene ispričavaju zbog svojih godina ili zbog opuštenog trbuha. Dokle ide taj društveni imperativ! Moćna ženo, nosila si u tom trbuhu troje djece, stvorila tri života, podigla ih, nisi spavala zbog njih noćima i sad se ispričavaš?
Mladost je lijepa, no zrelost nosi mudrost, a bore su samo znakovi te mudrosti.
Fotografirate li i muškarce? Parove možda?
Na muškarce se ne vrši toliko pritisak na „biti“ nego više na „imati“. Novac, posao, auto, kuća… Što se tiče izgleda, ima onih koji paze na svoje tijelo i formu te redovito idu u teretanu. Oni ponosno nose uske majice da se rezultat vježbanja vidi.
Druga vrsta su oni kojima nije jako stalo do izgleda i pomirili su se s njim. Da ne kažem „odustali“…
Naravno, da se stereotipi muškarca polako mijenjaju, ali još uvijek živimo u muškom društvu u kojem se oni ne trebaju boriti za svoj glas. Zbog toga se i ne javljaju za sudjelovanje u mom projektu. Oni su jednostavno ili oslobođeni ili im nije stalo.
No, raste trend javljanja parova. Najčešće to bude na inicijativu žene koja nagovori muža ili dečka na slikanje i to budu divne slike koje baš lijepo opisuju njihov odnos.
Gdje završe te fotografije? Kako i tko se može javiti za fotografiranje?
Fotografije su uvijek za njih i one najčešće završe u njenom fajlu u kompjuteru, pokažu se tek najbližim prijateljicama ili nikome. Neke daju izraditi veliku sliku koja ponosno visi na zidu u njenom domu, a tek rijetke objavljuju na društvenim mrežama. Razumljivo da su rijetke zbog reakcija drugih koji si daju za pravo kritizirati i etiketirati, najčešće nepoznatih ljudi.
Snimanje je veliki iskorak u nepoznato. Možda je prvi put u velikom foto studiju, možda je prvi put naga pred kamerom, možda prvi put da smije biti onakva kakva jest a ne onakva kakvu očekuju da bude… zbog svega toga je snimanje doživljaj, a fotografije ostaju kao podsjetnik na njega. Zato mi i nije žao da neke najbolje fotografije nikad ne ugledaju svjetlo dana. I one imaju svoju svrhu.
Nikada ne nagovaram na fotografiranje. Kad žena osjeti spremnost i kad želja bude zrela, ona se javi sama. Tek tako fotografiranje može proteći u energiju slobode i opuštenosti. Želim, a ne moram.
Prijave i informacije su na: [email protected]
Društvene mreže ili klasična izložba? Što vam je draže? Hoćete li imati neku izložbu Body Art Photo u narednom periodu?
Drago mi je oboje. Objave na društvenim mrežama i ovakvi intervjui su za sada jedini način da se projekt proširi i da javnost dozna za njega. Reakcije su izvrsne. Objavljujem naravno, samo one slike na kojima nije vidljiv identitet ili sam dobio pristanak.
U planu je i izložba, a nadam se i knjiga fotografija o čemu će javnost biti obaviještena.
