Često se kaže kako je otvorena i iskrena komunikacija jedan od temelja za izgradnju uspješne i dugoročne ljubavne veze.
Na temu zdrave komunikacije razgovaramo s Anom Miletić, psihologinjom i gestalt psihoterapeutom iz Centra za osobni razvoj Apsiha.
Obukli smo najljepšu haljinu, našminkale se, izašle u neki klub… Što kada prođu prvi leptirići? Koliko su ljudi uopće iskreni u samom početku veze? Koliko se često pokazujemo u pravom svjetlu?
Leptirići koje osjetimo kad smo zaljubljeni su posljedica niza kemijskih reakcija koje se odvijaju u našem tijelu. Naš mozak je doslovce drogiran prirodnim hormonima i kemikalijama. Posljedično se osjećamo sretno, zaljubljeno, uzbuđeno i istovremeno ta „opijenost” utječe i na to kako doživljavamo svijet oko sebe. Gledamo na drugu osobu, ali i sebe, kroz ružičaste naočale, usmjeravamo se na pozitivno i potencijal, a umanjujemo negativno i rizike.
Stoga se i prikazujemo u najboljem svjetlu i isto tako vidimo drugu osobu u najboljem svjetlu. Kada razina hormona i kemikalija padne i prođe prvi nalet zaljubljenosti, onda počinjemo realnije i sveobuhvatnije sagledavati i sebe i drugu osobu.
Zaljubljenost, ljubomora, opsesija… Zvuči pomalo zbrčkano, ali to su realne emocije. Kako prepoznati da se radi o opsesivnoj ljubavi?
Kada smo zaljubljeni jako smo usmjereni na drugu osobu i želimo biti s njom što više, no ključna je razlika koliki je poriv da u tome kontroliramo drugu osobu i odnos.
Kod ljudi kod kojih se opsesija i ljubomora pojave u većoj mjeri je to znak da su u prošlosti (često u ranom djetinjstvu) imali loša iskustva u odnosima s bliskim osobama i da, svjesno ili nesvjesno, misle da moraju kontrolirati drugu osobu kako bi ju zadržali i dobili ljubav.
Možemo ih prepoznati po kontrolirajućim ponašanjima: provjeravaju gdje smo i s kime, prigovaraju zašto se družimo s nekim ljudima, inzistiraju da većinu vremena provodimo samo s njima, pregledavaju naše telefone, aktivnost na društvenim mrežama, traže nas da „dokazujemo” svoju ljubav, i slično.
Važno je u takvim odnosima jasno postavljati granice prema tim toksičnim ponašanjima i komunicirati što nam je prihvatljivo, a što ne u odnosu.
Mislite li da parovi komuniciraju? Ne mislim sada tu na svakodnevnu komunikaciju poput one tko će pokupiti taj dan djecu, nego općenito o emocijama, strahovima, zadovoljstvu? Možemo li naučiti komunicirati?
Komuniciranje o tome kako smo, kako doživljavamo i proživljavamo ono što nam se događa, o tome koje su nam potrebe, želje i ciljevi, kao i slušanje i suosjećanje s partnerom o istim tim temama je jedan od važnih elemenata bliskosti u odnosu. Bliskost između partnera može varirati i potreban je aktivni angažman da se ona njeguje ili produbljuje.
Dva su glavna razloga zašto se smanjuje bliskost. Jedan su životne okolnosti i koliko imamo kapaciteta njegovati bliskost. Primjerice, s dolaskom djeteta partneri imaju novu ulogu koja traži puno angažmana pa često imaju jako malo ili nemaju uopće kapaciteta njegovati partnerski odnos.
Drugi razlog su promjene koje doživljavamo unutar sebe gdje onda na teškoće ili povrede koje doživimo reagiramo udaljavanjem od partnera čime se smanjuje bliskost.
Moguće je obnoviti ili produbiti bliskost aktivnim angažmanom: posvetiti vrijeme jedno drugome, vježbati slušanje, balansirati između razgovora o onome što je teško i uživanja u onome što je dobro, usmjeriti se u komunikaciji da je cilj da doživimo jedno drugo, a ne da budemo isti, pokazivati da cijenimo drugu osobu i da nam je važna, uključivanje u zajedničke aktivnosti. Moguća je i stručna podrška u nalaženju načina kako da bolje komuniciramo i pojačamo bliskost, kroz partnersku psihoterapiju, radionice IMAGO dijaloga, literaturu s vježbama za parove (npr. Kako dobiti ljubav koju želite) i slično.
Odakle nam ta pomalo luda ideja da se suprotnosti privlače?
Ta ideja da se suprotnosti privlače nije u potpunosti pogrešna. Više teorija partnerskih odnosa se slaže da će nam, kod potencijalnog partnera, biti privlačne osobine koje kod nas nisu izražene. Stoga i „uspjeh” veze često ovisi o tome, je li s jedne strane bilo dovoljno i sličnosti koje omogućuju da želimo ići u istom smjeru, da se možemo dogovoriti, da dijelimo stavove, pogled na svijet, interese, a s druge strane jesmo li naučili uvažavati i biti s razlikama koje neminovno postoje.
Ako se emotivno možemo sresti na mjestu gdje smo različiti, onda to može čak i povećati bliskost. Ako se nadamo ili aktivno pokušavamo postići da smo isti, onda to često vodi ka povredi, patnji i frustraciji.
Istraživanja pokazuju da parovi u kojima jedna osoba ima izbjegavajući stil privrženosti (često je distancirana i hladna), a druga osoba ima anksiozni stil privrženosti (nesigurna je i preokupirana odnosom) najduže ostaju skupa. Problem je u tome što nisu sretni i ispunjeni. Stoga je njegovanje onoga što nas povezuje i učenje kako da uvažimo i budemo s onim po čemu smo različiti jedna od važnih odrednica kvaliteta odnosa.
Kako odnos naših roditelja utječe na naše poimanje veze, braka?
Na našu sliku o tome kako treba izgledati ljubav, što možemo očekivati i kakvi mi trebamo biti da bismo to dobili najviše utječe naš odnos sa značajnim osobama kroz odrastanje (mama, tata, braća i sestre, bliski rođaci, osobe koje su brinule o nama). Kroz naše neposredno iskustvo s njima stvaramo nesvjesnu sliku kako ljubav izgleda.
Posebno jak utjecaj na formiranje te slike imaju emotivne povrede koje smo u djetinjstvu doživjeli. Kasnije mi potencijalne partnere uspoređujemo s tom slikom (nesvjesno i vrlo brzo) i ako ima značajnog podudaranja osoba nam je privlačna. Stoga ljubavni odnosi imaju s jedne strane potencijal biti iscjeljujući za nas da mi u vezi s partnerom dobijemo ljubav kakvu smo trebali, ali s druge strane i rizik da budemo povrijeđeni na isti način na koji su nas povrijedile bliske osobe kroz odrastanje.
Smatrate li da je komunikacija temelj zdrave veze?
Kvalitetna komunikacija je jedan od glavnih temelja odnosa. Kvalitetna komunikacija podrazumijeva da imamo sposobnosti slušanja i suosjećanja s drugom osobom kao i sposobnosti izražavanja vlastitih emocija, potreba i razmišljanja te sposobnost dogovaranja. Važna je za izgradnju i održavanje bliskosti te upoznavanje i suživot s razlikama koje imamo. Važna je za svakodnevno funkcioniranje i jasnoću. I važna je za otkrivanje međusobnih nesvjesnih obrazaca i očekivanja iz prošlosti koje se pojavljuju u odnosu i svjesni odabir kako ćemo se pobrinuti svatko za sebe i biti tu jedno za drugo da nismo neprijatelji već skupa u tome.
Što je s našom seksualnošću? Istraživanje koje je 2018. godine provela aplikacija za “dejtanje” HUD nad 1000 muškaraca i žena, otkrilo je da 60% žena nije zadovoljno količinom seksa. Kako uopće razgovarati o seksu, kako ženama pomoći u rješavanju srama i stigmatizacije žena i njihove seksualnosti…
Seksualnost je važna i za pojedinca i za odnos. Na individualnoj razini imamo potrebu za užitkom, upoznavanjem sebe i svog tijela, izražavanjem kroz seksualnost, povezivanjem s drugim ljudima.
U odnosu je seksualnost jedan od načina kroz koji smo intimni sa svojim partnerom. Osim potreba koje su usko vezane za seksualnost, često se „nalijepe” i druge potrebe ili emocije ili psihološki procesi koji dodatno zakompliciraju što za nas znači istraživanje, izražavanje i dijeljenje seksualnosti.
Ako se javi nezadovoljstvo u tom području, vrijedno je najprije sagledati što je sve za nas povezano sa seksualnošću – mogu biti razne teme poput srama, osjećaja vlastite vrijednosti, straha, igre moći, nezadovoljstva odnosom, nezadovoljenih drugih potreba i slično. Potom je vrijedno podijeliti to s osobom od povjerenja i raspetljavati to klupko kako bismo došli do rješenja kako se pobrinuti za sebe i svoje potrebe.
