Portale na pratim već godinama, ne zanima me što se događa niti zemlji, a još manje u svijetu. Znala ja ili ne znala, život se događa. Ne mogu učiniti ništa da nam bude bolje. Nemam čarobni štapić da ovaj svijet učinim jednim krasnim i bezbrižnim mjestom, a prebirući po, uglavnom, crnilu portala opteretim sebe i to jako se opteretim. Čemu?
Međutim, danas sasvim slučajno naletim na anketu o zabrani električnih romobila. S obzirom na to da sam popriličan mrzitelj tih prometala, nisam mogla zaobići i barem preletjeti komentare – to je jednostavno bilo jače od mene.
Naravno, kao i uvijek u svemu mišljenja su podijeljena, mnogi su za romobile, mnogi su protiv, i svako mišljenje je apsolutno opravdano.
Mrzitelj romobila
Ja sam inače apsolutni mrzitelj električnih romobila, ne mogu ih smisliti, a ni ljude koji se koriste njima.
Prvo, broj klinac,a ali i odraslih koji su nastradali koristeći romobile nije mali. On je opasna stvarčica i nije šala.
Drugo, ne znam kako u drugim gradovima, ali u Rijeci ti romobili se ostavljaju gdje god se stigne. Uglavnom bez reda, pravila, a s još manje mozga. Često budu ostavljeni nasred nogostupa, a nije ni da su baš mali da ih možeš preskočit, a nije ni da su baš lagani.
Broj uništenih električnih romobila je popriličan, romobila koji su završili po šumarcima, bačeni u Rječinu – doslovce uništeni!
Dalje, ono što me najviše nervira je ta vožnja po nogostupu, po pješačkoj zoni koja ponekad bude divljački brza. Ja sam netko tko jako puno hoda, sve što mogu napraviti i gdje god mogu otići odlazim „na noge“. Nisam fan gradskog prijevoza kao što nisam ni pretjerano veliki ljubitelj osobnog automobila. Jednostavno volim sve što mogu „na noge“, i tako već godinama živim.
Ugroženi
Kao pješak, često se osjećam vrlo ugroženo jer kud god da hodam od nekud mi se pojavi neki jureći romobilist. Često ga niti ne čujem – samo se sjuri pored mene k’o sumanut. Ne mogu reći da se ne prepadnem, da i te kako se prepadnem jer nisi spreman. U svojoj si glavi sa svojim mislima iskopčan od svijeta i onda ti neki debil dođe s leđa bez znaka, bez upozorenja. I, da – userem se i nije mi svejedno jer doslovce projuri k’o vjetar pored mene. Znam tako ponekad pomisliti, zamisli da tako hodam i pričam na mobitel. Kad pričam na mob često mlatim rukama i tako mi naleti romobilist s leđa… Ne znam tko bi gore prošao, on ili ja. Samo da se dogodi da slučajno na nogostupu iskoračim i naleti mi romobil – pokosi me samo tako, ni krivu, ni dužnu!
Strašno, ali baš strašno
Ne malo puta mi se dogodilo i to da se na nogostupu jednostavno ja ne želim pomaknuti romobilistu, a ni on meni. Neću, ja hodam tamo gdje je za mene predviđeno, a oni neka se misle. I realno, kud da više hodam, po nebu ili gdje?
Cesta je za automobile, nogostup je kao za sve, a sve manje za pješake, pa kuda onda? Ne mogu reći da ne popizdim, da, popizdim vrlo često.
A ono što me ekstra nervira je to što smo nacija pretilih, što vodimo uglavnom sjedilački način života. Što smo prikovani uz računala, sjedimo i uz mobitele. Koristimo automobil i za najmanju udaljenost, a promovira se kretanje. Na svakom koraku se promovira zdrav život, sport i onda se uvedu kurčevi električni romobili tako da i ono malo što ekipa hoda sad hoda još i manje…
Strašno, meni je to strašno, neshvatljivo, nerazumno. Pitam se do kada će ljudi biti toliko pohlepni i gramzivi da i dalje ispred dobrobiti sviju stavljaju samo vlastitu dobrobit po cijenu svega. Jer, i najam električnih romobila košta, i to ne malo, dragi moji.
Ne znam kako drugi, ali ja ih ne mogu smisliti. Ljuti sam protivnik romobila i da se mene pita ukinula bi ih odmah i bespogovorno, pa kome pravo, kome krivo, uopće me ne zanima. S obzirom na to da me se ne pita ništa ja ću i dalje biti samo jedna nadrndana, klimakterična baba. Baba koja jedino želi mali komad zemlje samo za sebe, da to što hodam – hodam u miru i sa sigurnošću, a toga imam svaki dan sve manje i manje…