Varanje, preljubi, ljubavnici, ljubavnice postoje od kad ima svijeta i vijeka… Preljubi – događali su se nekad, događaju se sada i događat će se u budućnosti – uvijek i zauvijek.
Iako su napravljene mnoge studije, psiholozi se i dan danas bave temom zašto se događaju preljubi. Svi znamo da su razlozi uglavnom često isti, s vrlo malim nijansama. Uvijek i iznova se pitam zašto muškarci i žene varaju svoje partnere?
Tko više vara?
Rekla bih da su, kroz povijest stvaranja svijeta, muškarci ti koji su vodili u igrama varanja. Međutim, koliko vidim i čujem, u današnje vrijeme ni žene se ne sputavaju u tim igricama, nije baš da se štede. Došlo je vrijeme da skoro svatko svakog vara. Nekad se to skrivalo, taj čin bila je sramota za pojedinca, za obitelj… A, danas – danas, kao da živimo u vremenu gdje se takmičimo tko će imati više ljubavnika! O tome se priča, time se hvali po kavama, često se nadmeće tko će bolje…
I uvijek i ispočetka se čudim i ne mogu protiv sebe. Jednostavno ne mogu, a nije da sam neka moralna okosnica, nije da u životu nisam naslagala pizdarija. Nije da nisam griješila i donosila krive odluke, povlačila skroz krive životne konce! Jesam, baš kao i svatko od nas! Ali, varanje partnera to nisam i nikad neću moći razumjeti.
Kako razumjeti?!
Ma čak se više niti ne trudim razumjeti jer kako razumjeti nešto što u tvom svijetu u kojem živiš ne postoji. Da, u mom svijetu varanje partnera ne postoji, ne rezoniram s time nikako, prvenstveno radi sebe same.
Tim kratkoročnim ili ponekad i dugoročnim skakanjima iz kreveta u krevet, što dobivamo? Zrno strasti, zrno uzbuđenja koje smo hodajući po bračnom putu odavno izgubili?!
Skupljamo li dokaze da iako više našim muževima ili ženama nismo napeti. Dapače, često im idemo na onu stvar – da postoje žene, muškarci kojima smo privlačni, koji nas žele, prihvaćaju, uživaju u nama u tim trenucima dijeljenja kreveta, pokojeg službenog puta, vrućih poruka, pohotni fotografija?!
Moji prijatelji često kao razlog varanja navode prokletu rutinu. Uvijek isto – posao, kuća, djeca, krediti, financije, njena nadrkanost i njegovo ne pomaganje u ičem što se obitelji i doma tiče itd., itd., itd…
Razumijem, rutina nije postojala među partnerima oduvijek, stvorila se, kako se stvorila tako se može i rastvoriti. Često treba imati volje, potruditi se, biti iskren i prema sebi i prema partneru… Poraditi na odnosu, ne samo pustiti ga i skočiti u tuđi krevet. Slažem se, ipak je lakše skočiti u tuđi krevet nego biti iskren i baciti karte na stol, suočiti se… Razgovarati, potruditi se i spasiti nešto što tone ili je već odavno potonulo, a sada skupljamo samo komade koji još negdje plutaju u moru svakodnevice…
Iskrenost je točno – što?!
A iskrenost, priznanje da više ne voliš, da više ne možeš, da želiš razvod, da voliš drugu/drugog? Za priznanje i iskrenost prema sebi treba imati bikovska muda, baš muda.
Prvo i osnovno priznati sebi – ne nisam sretan u ovom odnosu, u ovom braku. Nije mi dobro, ne želim ga čak niti spašavati jer smo zaglibili u sranja do nosa.. Zato želim dalje s nekim novim, s nekom novom. Ma, mogu i sam/sama… I to je sasvim OK, legitimno pravo svakog pojedinca. Ali ne! Teško je skinuti roze naočale i pogledati svoj život upravo onakav kakav je, jer ono što vidimo može jebeno zaboljeti – a često zaboli.
Stoga je lakše ostati u zajednici, ma, neka je i krnja! Ma neka smo i svi nesretni. Ma, neka ja nju i varam, ali sam u braku jer sam stvorio razne uloge koje „moram“ pravdati pred svijetom. Uloga predanog supruga, predivnog oca, savršenog direktora, odanog prijatelja, susjeda koji je uvijek na usluzi….
Da, jer to su stvarno samo uloge koje ljudi mijenjaju kao čarape, malo su divni muževi, malo su krasne majke, malo su strastveni ljubavnici, kurbeži i ženskari.
A tko su ustvari?
Najčešće nitko i ništa. Isprazne i sitne duše koje lutaju svijetom tražeći komadić sreće u tuđim ženama, tuđim muževima po tuđim krevetima… Opravdavajući sebe i objašnjavajući mi kako je to sve danas „normalno“.
Danas je svašta normalno, što ustvari nije normalno ali, pitamo li se koliko je zdravo, koliko je fer, koliko je ispravno? Ne, koliko je neki postupak fer ili ispravan to se danas malo tko pita!
Zaboravljamo da je život igra i da se život igra po određenim nevidljivim i nepisanim pravilima. Zaboravljamo da svaka naša akcija ima reakciju i da sve u životu košta, i to jebeno košta.
Zaboravljamo da se sva naša ispravna djela negdje pišu, a neispravna još i više. I ne, nije to samo moraliziranje, zajebancija. Nije to samo zakon karme, i nije na odmet podsjetiti se one stare koja kaže: kako siješ, tako ćeš i žeti….
Uvijek podržavam fer igru svim sferama života, u ljubavnoj i partnerskoj posebno! ”Ajmo karte na stol, iskreno i otvoreno pa kako bude, što Bog da… I često nije ugodno, često boli, razara, međutim, istina oslobađa – zaista je tako.
I ako ništa drugo, mirno spavam i svako jutro se fino pogledam u ogledalo u oči znajući da nisam nikom ništa dužna. Da nisam nikog zajebala, niti prevarila… Što svijet priča to je manje bitno. Jer svijet uvijek ima što za nadodati. Ali, naša mirna i čista savjest prema samom sebi, e to je ono nešto što je nema cijenu…
Dok skačemo iz kreveta u krevet, lažući svoje žene i muževe, svoju djecu, stavljajući maske, igrajući razne životne role – spavamo li mirno? Je l’ nam stvarno savjest čista?
