Prošli tjedan se proslavio 12. rođendan dragog, našeg portalića. Od tih 12 godina postojanja, moji redci se čitaju već nestvarnih pet! To je bio moj prvi posao koji je prerastao u veliku suradnju, podršku, projekte, a u krajnosti i prijateljstvo.
Znate li kako smo mi započele našu priču?
Bilo je to ljeto prije posljednjeg ispita na FPZG-u, kada nas je spojio frend. Došla je, sjela pred mene i rekla: „Kada položiš zadnji ispit u 9.mjesecu, čeka te posao kod mene“. Meni „djetetu“ s 23 godine, istovremeno je bila čast što mi je urednica jednog portala dala takvu priliku, ali istovremeno malo i smiješno, jer što to ona vidi u meni i zašto bi baš meni samo tako dala da pišem?
Nije me previše „vezala u okove“, zapravo nikada ni nije, moja sloboda pisanja je bila potpuna. Naravno, svih ovih godina imala sam tekstova koje bih najradije zaboravila i skinula zauvijek s interneta, ali bilo je i onih kojima sam iznenadila sebe. S njima najviše volim njezinu reakciju kada zastane, čita i ne vjeruje kako sam napisala tekst pa zove. „Znaš što? Mislila sam da ćeš napisati tekst prepun emocija, subjektivni, ali ovo… baš sam ponosna!“, kaže ona meni nekad.
Mi, totalno ozbiljne s prijateljicama Matildom i Magdalenom!
Osim što sam dobila takvu priliku da se razvijem kao novinarka, pronađem svoje teme, svoj stil pisanja, draga naša urednica dala je i nevjerojatnu podršku Mogu sve. Bez nje i nekih njenih ideja ne bih danas bila tu. Zapravo je ona kumovala mojoj suradnji s Marijem Valentićem, kao i puštanju 5000 lampiona prije Božića. Ma, još je mnogo toga ona potaknula, „maltretirala“ me prije nešto više od godinu dana da opet počnem pisati kolumne, ali ovaj put zaozbiljno. I dobro da je! Jako sam joj zahvalna jer sam se prvi put u životu toliko oslobodila i pustila vas sve u moj život s Pamelom. To je trebalo i meni, ali i vama.
A tek vam mogu pričati i o našim situacijama u kojima smo se našle. I one loše smo preživjele kroz smijeh. Tako smo bile na jednom press trip vikendu kada smo se odlučile otići u bazen. Ja nemam problem sa skidanjem Pamele i pokazivanjem noge, ali ljudi oko nas su očito imali. Kada smo mi ušle u bazen, svi su lagano izašli iz bazena, a mi smo imale cijeli bazen za nas dvije! Koliko je tužno, toliko je i smiješno, jer kada malo bolje razmislite, nemate baš privilegiju imati cijeli bazen za sebe.
Bilo je i „glup gluplji“ momenata!
Kada smo prije COVID ere bile na koncertu Marka Kutlića, skakale smo, pjevale i vrištale do zadnjeg atoma snage… Ona je odjednom u šoku stala, uhvatila me za ruku i rekla: „Ja sam zaboravila! Ti nemaš nogu!! Je l’ ti uopće možeš?!?“ Malo za reći da su suze tekle od smijeha…
Da, istina je! Ne bih mogla odabrati bolji prvi posao niti bolju prvu urednicu jer ipak, ne mogu na svim portalima objaviti fotke u latexu!
Stoga, dragi naš SHE.hr sretan ti 12. rođendan, nagodinu ćemo napraviti feštu, a do tada puniti portal još boljim tekstovima!
A ti, draga urednice, možda ti niti ja, a niti svi ostali ne kažemo dovoljno puta – HVALA za sve – jer nas trpiš, objavljuješ, slušaš jadikovanja i rame si za plakanje… (Iako, dobijemo mi po nosu u tvojim kolumnama).
