Uhvatila sam neki dan samu sebe u trenutku apsolutne nezahvalnosti.
Trenutačne?! Nije to trenutačna nezahvalnost, prije bih rekla da je nekad bila trenutačna, sada je već postala kronična, dugotrajna, ona koja se podrazumijeva.
Prebirem po glavi film kad je to moje odsustvo zahvalnosti nestalo, kad sam je izgubila, gdje, kako?
Gdje je nestala?
Kako od jedne osviještene i zahvalne osobe nastane ovo – nezahvalno i razmaženo stvorenje? Na godine i zrelost se više ne mogu vaditi i tražiti si opravdanja u tom jer godina već imam, zrelosti također. Međutim, usprkos svemu postala sam upravo ono što ne želim – nezahvalna kučka.
Kako to mogu reći?
Mogu. Mogu si reći svašta, tko mi to može zabraniti? Nitko! Na koncu sasvim sam iskrena prema samoj sebi jer već odavno znam kako funkcionira sretan i ispunjen život! Ja se ponašam kao frustrirana tinejdžerica koja mlati repom jer nije dobila 12 par modernih, skupih tenisica.
Jadno, zar ne? Znam, jadno skroz.
Prolaze mi kroz glavu pitanja koliko smo nezahvalni? Koliko smo jalni, zavidni? Koliko uzimamo život i sve te male, sitne trenutke zdravo za gotovo. Razmišljam kako nam se sve podrazumijeva i sve što imamo nam je kao normalno, kao, zaslužili smo.
Realno, svatko na kugli zemaljskoj je zaslužio.
Imaju li svi sve!?
Mnogi nemaju ni pola, ma ni trećinu, nemaju ni pitke vode, nemaju hrane. Nemaju ni krov nad glavom, za najnovije Nikice nisu nikad čuli ili ako i jesu, vjerojatno im je to nedosanjani san.
A što ja konkretno radim? Njurgam, pizdim, živčanim i širim negativnu energiju jer mi se danas život nije „posložio“ upravo onako kako sam zamislila. Ma vidi vraga.
I nije tu stvar samo mene, većina nas je takva – razmažena. Jer nije onako kako smo zamislili. Nezahvalna – jer ne cijenimo ono što imamo ni materijalno a još manje duhovno. Pohlepno – jer imamo svega u izobilju ali ono prokletstvo u nama nas tjera da si još malo zgrnemo za „ne daj Bože“. I tako stalno, svaki dan i u krug. Do kada?
Do momenta dok svatko od nas ne stane na životnu loptu i okrene se oko sebe, širom otvorenih očiju pogleda sve ono što ima, što je zaradio, stvorio i sam sebi kaže – OK, ovo mi je sasvim dovoljno, više od toga mi ne treba, imam sasvim dovoljno za normalan život.
Jeste li kad došli do tog osobnog levela?
Ja jesam, mnogo puta u životu i to najčešće u ovim momentima kad skužim da sam opet „izgubila“ busolu. Kad skužim da moja nezahvalnost i nadrkanost prema životu izjeda najviše mene, a potom i sve oko mene. Tada shvatim da je vrijeme za ponovni restart hardvera ako ne želim životno kapitulirati i sustavno uništavati sebe.
Jer sve te loše emocije – zavist, jal, ljubomora, nezahvalnost… Ne čine nikom drugom loše osim nama samima. Super jer kad kroz život postaneš toga svjestan – tada je ta spoznaja blagoslov. Međutim, mnogi od nas to nikad ne skuže i prožive život u ljutnji, bijesu, gorčini, zajedljivosti, na koncu, ničem dobrom, odživiš život u vječitom takmičenju, dokazivanju, ma čistom preseravanju.
Odživimo život da uopće ne kužimo da je svaki jebeni dan ustvari dobitak jer kad pogledaš osmrtnice u novinama, tamo su slike ljudi koji nisu dočekali novi dan. Uzimamo naše domove, krevete – zdravo za gotovo. Ne razmišljamo da može doći potres i sve nam potaracati, rat, poplava… U samo jednom momentu možemo ostati bez ičeg – skroz zaboravljamo, ali skroz… A zahvalnost?!
Samo ganjamo…
Ganjamo pare, karijere, radimo danonoćno za neke druge koji bi nas u sekundi zamijenili za nekog boljeg (jer svi smo zamjenjivi). Svoje najbliže zaboravljamo, nemamo vremena, ne stignemo jer… Jer, naši najbliži su uvijek tu pored nas pa za njih ima vremena kad bude. Ma je l’?
I ne mislim da od života treba raditi nauku, ni od muhe slona, ali da možemo samo mrvu osvještenije živjeti za dobrobit svih, malo više biti zahvalni na danu, na ljudima, na sitnicama. Možemo, svi možemo i to je sasvim besplatno, čak i jednostavno, ne kužimo da time životno ustvari zaradimo puno, jako puno.
I to u valuti u koja nema cijenu, u valuti koja se ne može kupiti nigdje za niti jedan novac – drugim riječima, zaradimo jedan sretan i ispunjen život a to nam svima treba bez iznimke, to je ono što si svi želimo…