Što sam starija, to se sve manje dajem ljudima blizu sebe. Ne dam da me diraju njihove bitke. Sve manje komentiram i uvjeravam, više nemam potrebu opravdavati se nikome ni za što. Živim u jednom svom mirnom svijetu u kojem više moja ne mora biti svaka zadaća, u kojem ja više nisam najpametnija, u svijetu u kojem ja ne moram spasiti svijet i svakoga u njemu.
Ljubomorno čuvam svoj prostor i sebe – kao kovčeg s blagom.
Reći će neki kako je to hladnoća. Ne bih se složila. Taj odmak i ta nezainteresiranost nisu moja hladnoća, već toplina – ali toplina za sebe i zbog sebe. Toplina koja je s godinama naučila da nije potrebno grijati svakoga, grijati sve. Na kraju, zaslužuju li uopće svi moju toplinu?
Ne. Naravno da ne. Ni blizu.
Ljudi koji uzimaju dok ima koristi
Ljudi su kao zvijeri – uzmu te, usišu u vrtloge svojih crnila. Dobar si im dok im služiš, s tobom su dok imaju koristi od tebe. Samo im prestani hraniti ono što žele, samo im prestani davati – nestat će kao od šale, tražeći hranu za svoj ranjeni ego i svoje nesigurnosti.
Poneki ljudi su vrlo otrovna vrsta, vrlo kancerogena. Vječno ljutiti, nezadovoljni, zavidni, u svojoj boli kao divlji mlate repom od vlastite bespomoćnosti. Sve to treba razjuriti od sebe.
Cijena unutarnjeg mira
Konačno sam osjetila i živim jedan duboki mir – mir sa samom sobom. Naravno, uvjet za takvu vrstu mira bio je debeli odmak od većine ljudi. Cijena je bila ponovno buđenje, gledanje, suočavanje, bolna istina, prihvaćanje i, na kraju, mijenjanje postavki u svojoj glavi – što je ujedno bilo i najteže.
Ali isplatilo se. Zaista se isplatilo. Nevjerojatno je koliko je „dragih“ ljudi, koji su već debeli niz godina u mom životu, jednostavno nestalo. Kao da mi ih je netko ukrao – nestali bez riječi i bez pozdrava.
Vrlo očekivan scenarij – ne hraniš ih više pa su po hranu morali kod nekoga drugoga – što je i sasvim u redu. Neka su otišli na napoj negdje drugdje.
Čupanje korova iz životnog vrta
Nevjerojatno je koliko naši životni vrtovi poprime neke sasvim nove boje, dobiju nove nijanse kada iščupamo korov iz njih.
Kada iz života odmaknemo sve ljutite, nezadovoljne, tamne, zavidne i slične ljude, kao da napravimo prostor za one druge. One koji nam po energiji više pašu, uz koje se osjećamo bolje, zdravije, kvalitetnije. One koji nas potiču i motiviraju na promjenu, na rast, na ono „biti bolji čovjek“.
Empatija i potreba da budem dobra
Upravo me to „biti bolji čovjek“ često dovodilo u situacije da se dajem upravo tamo gdje me nikada nije trebalo ni biti. Ne biti čak ni u tragovima, a kamoli u cijeloj svojoj punini.
Moja vrlo visoka empatičnost, uz strogi i vrlo tradicionalni odgoj, nisu baš najsretnije komponente za današnji svijet, ovo vrijeme i ove ljude. Dapače, suprotno – vrlo su pogubne za pojedinca. Mene su često izjele, pojele; neki su me ljudi doslovce energetski oglodali na živo kako bi nahranili sebe.
Lekcija granica
Ne krivim njih, ne krivim ni sebe – jednostavno je tako moralo biti. Upravo tako je moralo biti kako bih naučila bolnu lekciju postavljanja granica, lekciju prepoznavanja i osvještavanja, lekciju: ja ovo ne moram – i sasvim je u redu ispasti u tuđim očima nepristojna i posve nezainteresirana.
Jer dosta mi je više bilo pristojnosti. Kamo me dovela ta moja pristojnost? Više mi je problema servirala u životu nego koristi.
Moja pristojnost više me iscrpljivala nego hranila jer: pomoći drugome se mora, saslušati drugoga se mora, razumjeti drugoga se mora. Sve sam ja to kroz život odrađivala da bih na kraju lijegala umorna, a budila se još umornija i često se osjećala kao izgužvana krpa jer sam se svima davala – osim sebi.
Prestala sam objašnjavati
Već neko vrijeme sam presjekla. Sebično se više ne dajem nikome ili pak vrlo malo kome, onako škrto i u tragovima. Vagamo, procjenjujem i pritom slušam sebe, propitujem se.
Već neko vrijeme više ne objašnjavam i ne tumačim nikome ništa jer ljudi često ne čuju, ne žele čuti – pa čemu onda bacati bisere pred svinje?
Primjećujem da se moj krug ljudi poprilično smanjio i ne žalim se. Dapače, zanimljivo mi je. Puštam ih da idu. Prije bih jurila za njima, tražila razloge, pokušavala popraviti stvar i razgovarati. Sada ne. Puštam ih, neka idu jer, na kraju, sve ono što je pravo u životu – ostaje.
Nisam otvrdnula, prestala sam krvariti
Nisam otvrdnula – kako mnogi oko mene kažu – samo sam prestala krvariti za druge. Prestala sam spašavati, davati se i iscrpljivati u ime pristojnosti.
Oni koji su otišli kada sam prestala davati nikada nisu bili tu zbog mene. Bili su tu samo i isključivo zbog sebe. I to je u redu jer, da nije bilo njih, ne bih naučila kako izabrati sebe.
Sada to konačno znam.