Kako u ovo divlje vrijeme biti svoj, kako biti autentičan kad te se stalno tjera u krda koja nisu tvoja. Kad te se stalno stavlja u kalupe, ponekad jasno, ponekad vrlo suptilno.
Oduvijek sam bila netko tko je slijedio isključivo sebe. Dobila sam 1001 put od života po glavi. Greške sam ponavljala dok ih nisam savladala, dok nisam iz njih naučila.
Lekcije su često bile bolne, ponekad nerazumljive, ali nakon 100. puta naučiš. Kaže se da bi i glup shvatio. Zagovaram stav da svi imamo mozak i da nam služi da njime razmišljamo, a ne da nam popuni rupu u glavi. Međutim, koliko se služimo njime u svakodnevnom životu?
Mozak
Rekla bih sve manje. Imam osjećaj da živimo kao roboti, po špranci, automatski, tako i razgovaramo, takvi su nam i odnosi. Tvrdi. Uvijek mi je ono famozno pitanje „kako si“ mjera.
Kad te netko pita „kako si“ najčešće te nije to pitao jer ga to stvarno zanima, jer je spreman poslušati te, jer zaista iskreno želi čuti kako si, osjetiti te.
Najčešće je to čista pro forma kao kad nekom kažeš „dobar dan“ ili jednostavno okidač da izbaciš iz sebe sve svoje muke i boli čekajući u niskom startu protupitanje „a kako si ti’“ da kreneš sa žalopojkama.
Postali smo tvrdi iznutra.
Tvrdi smo
I sama sam postala izuzetno tvrda i kamena srca. Nemam više živaca niti razumijevanja za ljude pored sebe koji žive kao po špranci, kao ovce u toru – pa kud jedna tu sve.
Ne mogu, baš ne mogu, jer nismo ovce i nismo u toru i imamo razum da stanemo da se zapitamo, propitamo, da se sjetimo što je fer u odnosima a što ne, što je lijepo ponašanje, a što nije. To smo još naučili u vrtiću. Što je moralno, prihvatljivo, a što ne! Imamo glavu da prije nego što nešto izgovorimo da stanemo i promislimo hoće li sugovornika povrijediti ili ne.
Kako živimo?
Da, imamo – živimo li tako? Hm, nisam sigurna.
U zadnje vrijeme prozvali su me vrlo nervoznom, vrlo netolerantnom, vrlo krutom… Vjerojatno imaju pravo. Da, sve sam to s godinama postala. Ali jednostavno više nemam živaca tolerirati glupost, niti svoju, a još manje tuđu.
Nemam živaca za tuđa ne razmišljanja, sebičnosti, način života po sistemu „u se, na se, poda se“. Stvarno nemam. Radije se tiho maknem nego svađam, objašnjavam, tumačim. Kažu da je „živjeti u trenutku“ i biti fokusiran isključivo na sebe i svoje potrebe sada moderno, da je došlo takvo vrijeme?!
Kakvo vrijeme?
Kakvi jebeno glupi izgovori za ljudsku sebičnost i površnost, glupost.
Od uvijek je bilo nekakvo vrijeme. U svakom vremenu je bilo nešto i uvijek će biti nešto. Mislim da je ovo vrijeme koje se događa upravo sada, vrijeme u kojem živimo dobar trenutak da malo zastanemo i promislimo, o sebi samom, o tome što i koliko trebamo u materijalnom smislu, o odnosima, međusobnoj otuđenosti, sebičnosti, empatiji, o tome koliko nam je ustvari potrebno za pristojan život hrane, novaca, pića?!
Imamo svega u izobilju, sve nam je servirano na tanjuru ,a gori nikad nismo bili i prema sami sebi i prema onima pored nas. Sve smo bogatiji izvana, a ustvari smo sve siromašniji tamo gdje je najvažnije – iznutra. Lutamo izgubljeni tražeći sreću na mjestima na kojima sreće uglavnom nema.
Ljudska glupost je stvarno beskonačna i neuništiva – nažalost!
