Da, konačno je stigao rujan. Počela je nova školska godina i s njom stižu sve one male školske radosti i gadosti.
Iako nije škola ni pravo krenula, vjerujem da većinu roditelja već lagano boli glava – kupi knjige, kupi radne, kupi pribor, torbe, obuci klince, obuj klince i trenutno se skoro pa sve vrti oko klinaca. Obično takav bude rujan za roditelje školaraca i vrtićaraca.
Ponosna mama
Gledam po društvenim mrežama beskonačno puno slika naših juniora s natpisima: prvi dan vrtića, sretno u 1. razredu…
Gledam te nasmiješene (često im slatko nedostaje poneki prednji zubić) klince sa školskom torbom koja je često veća, a i teža od njih kako sretno i radosno okreću novu stranu svojih malih života ni ne znajući što ih čeka. Isto tako gledam i te ponosne roditelje kako velevažno prate svog juniora u školu ili vrtić.
Razumijem ih, i sama sam jednom bila takva. Ponosna mama jednog krezubog prvašića.
Sada je to daleko iza mene.
Prvašić je odjednom postao tinejdžer kojeg šora pubertet na najjače. Tinejdžer koji za sebe misli kako je najljepši i najpametniji na svijetu. Tinejdžer koji uvijek ima vremena za sve jer zašto da žuri kad sve može polako, jer zašto bi on požurio – neka svijet stane. O da, to su te godine, izazovne godine kako za klince, još više izazovne za roditelje. To baš treba znati i umjeti preživjeti.
Stariji i zreliji?
Upravo prolazimo kroz jednu vrlo izazovnu životnu epizodu i samo jedan dan bez razmirica, povišenog tona, obješenog nosa slavim kao da je Nova godina.
Pita me prijateljica je l’ junior spreman za novi razred, s obzirom na to da je stariji i zreliji?
Hm, uopće ne znam što da joj odgovorim, osim iskreno kako vidim stvari. A stvari nisu baš sjajne, bar ne u mojoj glavi.
Ne znam je l’ spreman, valjda je, iako mu školske knjige za ovu godinu stoje kod mene u firmi još od lipnja. Torba mu je prepuna knjiga i bilježnica još od prošlog razreda jer, kako on kaže, nije imao vremena cijelo ljeto isprazniti torbu?!
Naravno da junior nema pojma da mu nedostaju neke knjige, samo mudro šutim i puštam ga da vidim kad će primijetiti, pretpostavljam da će to biti tamo negdje u listopadu ili studenom, kad bude morao nešto učiti iz tih knjiga koje nema.
Na svako moje upozorenje odgovor je bio: „Ma, ne brini, stara, ja vodim računa o svemu…“
Pa hajde, puštam da vidim kako vodi računa, baš me zanima. Već se lagano smijem u sebi, jer lakše mi se smijati nego opet dobiti živčani slom od tako ležernog ponašanja i modela života „kako ćemo – lako ćemo“.
Ne znam.
Trudim se ne brinuti previše. Dovoljno je velik.
Sve sam mu, kao svaki normalan roditelj, ponovila barem 100 puta – sine, kako prostreš tako ćeš i leći. Kao roditelj ti omogućavam apsolutno sve, od najbolje škole, putovanja, sporta, kasnije do fakulteta po tvom izboru, jedino se nadam da ćeš biti dovoljno pametan da sve to pametno iskoristiš. Junior je dovoljno velik i odrastao da razumije što to znači.
U mislima se vraćam kad je bio onaj mali, slatki, krezubi prvašić. Kako je onda sve bilo lakše, jednostavnije i kako nam je najveće muke zadavalo pisanje slova. Tada su to bile slatke male muke.
Tinejdžer ima neke sasvim nove svoje muke i muhe
Sada, kad je tinejdžer ima neke sasvim nove svoje muke i muhe, a često muči i mene svojom nonšalancijom, lepršavosti i jednostavnosti života i postojanja…
Tješim se da će i taj pubertet jednom proći. Samo ga treba izdržati i pokušati održati zdrav razum u ovom izazovnom razdoblju.
Tješim se da će one moje priče koje sam mu usađivala u mozak još od malih nogu samo odjednom isplivati na površinu i da će jednom postati kvalitetan čovjek ispravnih moralnih i etičkih načela.
A do tog trenutka, a kako bude – bit će…. Želim vama, dragi roditelji, sreće i strpljenja u novoj školskoj godini, a želim i sebi mudrosti u suživotu s jednim juniorom kojeg šora pubertet kao na ringršpilu… Nikad ne znaš na koju nogu će ustati, kakve će danas biti volje i svaki dan je ravan čudu. Uh.
