Nikad nisam bila od onih koji se vode krilaticom “kako ti meni, tako ja tebi”. Nisam taj tip osobe. Nažalost, nisu me roditelji tako odgojili.
Vremenom shvatiš da i ti jadni roditelji su najboljoj namjeri odgajanja malog čovjeka ustvari napravili niz pogrešaka i pripremili te za življenje u vremenu u kojem su oni odrastali. Međutim, njihovo i moje vrijeme nije isto. Moje vrijeme odrastanja onda i vrijeme odrastanja mog sina nije niti malo slično. On je nekoliko svjetlosnih godina ispred mene. Većina životnih pravila koja su nekad davno vrijedila za mene, za njega ne da ne vrijede, nego mu jako, jako ne vrijede. Dapače, vjerojatno bi mu i djelomično mogle naštetiti.
Iako, po meni, osnova života, ne znam kako vašeg, ali mog svakako, je naučiti biti dobar i kvalitetan čovjek, što god to kome značilo. Da, upravo to, naučiti, jer danas biti dobar čovjek se uči. Malo su nam se pobrkale vrijednosti. Kad bolje promislim, malo je preslaba riječ. Radije bih rekla, jako su nam se pobrkale životne vrijednosti.
Uglavnom, odrasla sam uz svima nam dobro poznati odgoj “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”.
Tko tebe kamenom – ti njega kruhom?
I zaista ne mogu reći, fino su mi starci tu misao utetovirali u mozak i DNK. Sada kad svega sjetim, promislim koliko puta sam dobila kamenom, koliko puta sam bila posramljena, izigrana, povrijeđena, ma koliko mi je puta bilo teško i koliko sam samo puta tražila opravdanja za ljudsku laž, pokvarenost, zlobu… Jer to je jedino ispravno, tako su me naučili roditelji “tko tebe kamenom – ti njega kruhom”. Dok sam bila dijete, tada se još slušalo roditelje i imalo poštovanja prema njima, drugačije nije išlo.
Danas je to neka sasvim druga priča, ne baš dobra priča.
Uglavnom rasteš, sazrijevaš i sam negdje kroz vlastita iskustva stječeš životnu mudrost.
Imaš svoje oči da vidiš, imaš svoje uši da čuješ, mozak da razmišljaš. Imaš samog sebe i onda s vremenom u odnosu s okolinom shvatiš da je krilatica “tko tebe kamenom ti njega kruhom”, ustvari, potpuno kriva, životno kriva.
Kako ti meni, tako ja tebi?
I počneš se voditi onom “kako ti meni, tako ja tebi” i život ti konačno počne dobivati neki drugi smisao. Ne vodim se tim riječima zato što želim, već isključivo zato što moram. Zato što neke osobe iz mog okruženja ne razumiju drugačije. Nažalost, razumiju jedino kad osjete na svojoj koži, kad dobiju po vlastitim prstima. Razumiju jedino onda kad se ponašaš prema njima na isti način kako se i oni ponašaju prema tebi.
Ok, nije lijepo, boli ih, ali ok, i mene je boljelo pa ih nije baš previše diralo.
Zanimljivo je kako kad se počneš ne baš lijepo ponašati kao onaj nasuprot tebe, kako se odmah ljudi uznemire, bune se, protestiraju, nazivaju te svakakvim imenima i dobiješ razne ne baš lijepe epitete. Odmah dobiješ etiketu kako si se promijenila i kako se s tobom više ne može. Da, ok, promijenila sam se, ali kako bih sebi bila bolja…
Često mi bude žao što me roditelji nisu naučili postaviti granice. Žao mi je što sam ih na teži način kroz život morala naučiti postavljati sama. Ali naučila sam, to je ono najvažnije. Jer ako ljudima oko sebe ne postaviš granice i ne objasniš im kako se trebaju ponašati prema tebi, ponašat će se svakako, nažalost, uglavnom ne lijepo, a to nitko ne zaslužuje…
