Sjedim držeći se za glavu, buljim u monitor i čudim se. Od zadnjeg posta do danas prošlo je nešto više od dva mjeseca, nešto više od šezdeset dana.
Pa kud prije?
Kako već toliko?
Kako je to vrijeme samo tako proletjelo?
Gdje je nestalo?
Iako sam odavno sama sebi dala riječ da ću disciplinirano pisati, opet sam prekršila svoju riječ po pitanju redovitosti pisanja, barem stoti put.
Klasika… Moja klasika…
Nestala za svijet na nekih šezdesetak dana.
Većina bi pomislila: “Ma, što ti je šezdeset dana? Ništa!”
O da, šezdeset dana je jako, jako puno. Svašta se izdogađa čovjeku u tom velikom, a ustvari malom periodu.
Što bih ja bila izuzetak?
Život me, po ne znam koji put, nemilosrdno i bez imalo empatije, izbacio iz životnog kolosijeka, pa me šutirao, igrao se sa mnom, bacao me gore – dolje…
Uh…
Nije bilo lako, ali hajde, prošlo je, iza mene je, gotovo je…
Sletjela sam opet na zemlju, uzjahala neki svoj životni val i sada surfam dalje.
Nadam se nekom sretnijem i veselijem valu od ovog prethodnog…
U ovih šezdeset i nešto više dana, osvijestila sam kod sebe, po ne znam koji put, ono moje da nikad nije kraj dok nije kraj. Da nema predaje, da se svaka igra mora odigrati do kraja, pa kako god završila.
Shvatila sam da smo svi prolazni na ovom svijetu i da trajemo dok trajemo. Također, shvatila sam da rastanak, odnosno smrt voljene osobe ne mora nužno biti osobni emotivni krah i bol. Može se doživjeti i kao spas, oslobođenje i mir.
U ovih šezdeset i kusur dana, puno sam naučila o životu, o ljudima i najviše o sebi.
Dogodili su se neki novi pogledi, otvorili novi životni vidici, stavovi – svašta nešto na čemu sam neizmjerno zahvalna, koliko mi je god bilo teško emotivno prolaziti kroz sve ono što je iza mene sada.
Ali, kako god, život mora ići dalje s nama ili bez nas. Stoga – nema se tu što puno dodati, idemo dalje do sljedećeg teksta…
