Postoji trenutak u mom životu koji nije došao naglo. Upravo suprotno, došao je tiho, neprimjetno, s godinama.
To je onaj trenutak kada sam prestala objašnjavati sebe. Jednostavno, kroz godine ta potreba je nestala.
To je onaj trenutak kada, umjesto bure riječi, objašnjavanja i tumačenja, odabereš tiho slijeganje ramenima, povlačenje – onaj trenutak kada izabereš tupu i sumornu tišinu umjesto odgovora, umjesto razgovora.
Kada dobre namjere postanu teret
Ne malo puta u životu sam, iz svojih najboljih namjera, saslušala i pomogla nekome svom, a na kraju gurnula samu sebe u najdublju crnu provaliju.
Nebrojeno puta gurnula sam samu sebe u probleme, teška analitična objašnjavanja, razna tumačenja onoga što sam izgovorila, objašnjenja što sam mislila pod težinom izgovorenih riječi. Teško, naporno, iscrpljujuće.
Uvijek sam mislila da je ispravno izreći ono što misliš (i kada te netko pita i kada te nitko ništa ne pita). U idealnom, filmskom svijetu to možda i jest tako. Međutim, u ovom brzom i sebičnom svijetu u kojem živimo, u površnim odnosima koje stvaramo, često je ponajbolje slegnuti ramenima i zatvoriti usta.
Zašto ponekad treba šutjeti
Zašto je ponekad najbolje zatvoriti usta i slegnuti ramenima?
Iz vrlo jednostavnog razloga – koliko god se ti trudio nekome jasno, detaljno i razgovijetno objasniti što si mislio, koji je tvoj stav i mišljenje prema određenoj situaciji, onaj nasuprot tebe uvijek će čuti samo ono što želi čuti. Izvući će nešto sasvim nebitno iz cijelog konteksta samo da ugodi sebi.
Milijun puta mi se to dogodilo.
Ne malo situacija prošlo mi je kroz život u kojima su me citirali i predbacivali: „Ali ti si to tako rekla!“
U početku sam se pravdala, objašnjavala, a onda sam shvatila da ja to nešto nisam rekla, ali je druga strana to upravo tako čula i dalje prepričavala, držeći se slijepo toga kao svoje jedine istine.
Razumijevanje nije uvijek moguće
U početku nisam mogla razumjeti taj dio. Logično mi je bilo da, ako nešto ne znaš, nisi siguran ili ne razumiješ, pitaš, komuniciraš i razjasniš što je tko mislio.
Ne možeš nekome suditi ako nisi čuo njegovu stranu priče. Jer kao što kovanica ima lice i naličje, tako i svaka priča ima više strana. Međutim…
Kroz godine života, odrastanja, sazrijevanja, druženja te stvaranja i raspadanja raznih odnosa shvatila sam da od površnih ljudi ne možeš očekivati dubinu.
Ne možeš se nadati dubokim i intenzivnim odnosima, pogledima na svijet i život ako osoba nasuprot tebe nikada nije izašla iz plićaka, nikada nije zaplivala i nikada nije osjetila kako je to kada nemaš tlo pod nogama.
Jednostavno, ne možeš.
Ne možeš miješati kruške i jabuke. I koliko god ljudi to negirali, realnost je takva – svaka ptica svome jatu leti. To je normalno, općeprihvatljivo i, u suštini, prirodno.
Zato danas više ne objašnjavam sebe svima. Ne zato što nemam što reći, nego zato što sam naučila kome vrijedi govoriti. Neki ljudi – ma da im i nacrtaš – ne razumiju. Niste na istoj valnoj duljini. Nema smisla bacati bisere pred svinje.
Jer neki ljudi slušaju da bi razumjeli, a drugi slušaju samo da bi odgovorili. Razlika je ogromna i nepremostiva.
Istina koju sam naučila
Istina je jednostavna – ne možeš natjerati nekoga da te razumije.
Možeš objasniti sto puta, okrenuti svaku riječ, razložiti svaku misao, ali ako netko ne želi čuti – neće. I to nema veze s tobom, sa mnom ili bilo kim drugim, osim s tom osobom.
Kroz život sam shvatila da često nije ni stvar u tome da te netko ne želi čuti, već te jednostavno ne razumije.
Kao kada djetetu vrtićke dobi objašnjavaš matematičke algoritme namijenjene srednjoj školi – nema kapaciteta za to.
Tako je i s odraslima. Ponekad jednostavno nemamo kapacitet razumjeti ono što nam netko govori. Nismo na toj razini i točka.
Mir u tišini
Zato danas više ne trošim riječi tamo gdje se smisao ionako gubi. Ne popravljam tuđe interpretacije, ne ispravljam krive zaključke, ne objašnjavam.
Jer ljudi koji te žele razumjeti – već su te razumjeli.
A oni koji ne žele – nikada ni neće.
I to je jedino objašnjenje koje mi još treba.