– Što najviše voliš slušati? – upitao me.
– Tišinu! – odgovorih jednostavno.
-Tišinu?! Tko još sluša tišinu, što se može čuti u njoj?! –odbrusi mi.
Prekinula sam dijalog jer nisam vidjela daljnji smisao objašnjavati nekom tko ne može razumjeti vrijednost i savršenstvo tišine, mira, trenutaka bez distrakcija. Moj klasičan obrazac ponašanja, kad shvatim da nema smisla – povlačenje.
Današnji život je more buke, pregršt informacija kako korisnih tako još više beskorisnih. TV, mobiteli, tableti i sva čuda tih novotarija koje sasvim uspješno ometaju život svakog od nas. Sa svim tim distrakcijama smo se saživjeli, sjedinili i život bez njih bio bi kao nemoguć, nezamisliv, kompliciran i težak.
Sve u životu ima svoju cijenu pa tako i to.
Dobiješ svu moguću tehnologiju da ti život bude „lakši“ a na kraju ti ispadne još i teži.
Zašto?
Jer u moru svega izgubiš sebe, izgubiš onaj doticaj sa sobom, zaboraviš na unutarnji glas, intuiciju, pogubiš se, ali ne malo, već u potpunosti.
Počevši od sebe, jeste li svjesni koliko sati, minuta provedete sasvim nesvjesno s mobitelom u rukama kopajući po tuđim životima, vireći u tuđa dvorišta i čitajući često besmislene članke koji uglavnom ne služe nikom i ničem?!
Vjerojatno niste, kao što nisam ni ja. Međutim, moj pametni telefon me odlučio prosvijetliti pa mi svaki ponedjeljak pošalje analizu prethodnog tjedna koliko sati sam provela na raznim aplikacijama. Kad pogledam te brojke uglavnom se šokiram i ne vjerujem. Zaista i izgleda vrlo nerealno da sam sate i sate provela s mobitelom u rukama, a mogla sam biti sama sa sobom.
Navučeni smo na tehnologiju, uvučeni smo u priču, svjesno ili nesvjesno nije ni bitno ali smo navučeni na to u moru svega izgubimo sebe.
I kad me netko pita: kako toliko možeš biti sama sa sobom u tišini?
Želim
Odgovor je uvijek isti – mogu jer želim. Mogu jer trebam tu tišinu kao što trebam zrak, kao vodu.
Tišine nisu za svakog, tišine ne mogu podnijeti svi jer tišine daju beskonačne odgovore na pitanja, susrete sa stvarnošću. Tišine često daju one bolne susrete sa samim sobom, poniranje u sebe, traženje sebe, otkrivanje…
Moje tišine daju mi veliku mudrost, hrane me, osnažuju, to su moji momenti sjedinjenja i skupljanja snage za danas, za sutra, za izazove koje mi život nosi. Navukla sam na tišine kao narkoman na iglu.
I ne mogu zamisliti da mi prođe dan da ne budem sama sa sobom barem pola sata, sat… Samo nešto vremena, jer je to moje vrijeme za mene, bez mobitela, bez glazbe, ljudi, bez raznih distrakcija, samo ja sama sa sobom, gola i iskrena sama sebi…
Žalosno je danas što sreću tražimo svugdje, u svemu, u svakom, a najmanje u sebi dok izgubljeni nesvjesno lutamo prostranstvima interneta s aparatima u rukama umjesto da se bar na čas okrenemo sebi…
