Ulazak u prosinac: mjesec nade, sjaja i… potpunog kaosa

Mjesec ludila, blještavila, sjaja, nade, vjere. S radošću ispraćamo staru i s puno vjere i radosti nadamo se boljoj novoj. Mjesec kad se podvlače crte, rade računice i rekapitulacije.

Ušli smo u prosinac. Zadnji mjesec u godini. Mjesec ludila, blještavila, sjaja, nade, vjere. S radošću ispraćamo staru i s puno vjere i radosti nadamo se boljoj novoj. Mjesec kad se podvlače crte, rade računice i rekapitulacije.

Dok pišem ovaj tekst, roje mi se misli kroz glavu kako je gotova i ova godina. Razmišljam kako mirno i staloženo preživjeti mjesec prosinac, jer zapravo nismo ni kročili u njega, a već mi ga je puna glava. Mjesec kojem se svi raduju, željno ga iščekuju, a ja ga najradije prespavam. Najradije bih nestala negdje na mjesec dana – samo da izbjegnem to prosinačko ludilo, buku, gužve i kaos.

Zašto ljudi polude u prosincu?

Nikad mi nije bilo jasno što to uđe u ljude u prosincu pa podivljaju – od sumanutog trošenja, preko žderanja, do svih mogućih neumjerenosti i hedonizma koji su van svake pameti. Znam da sad zvučim kao Grinch, ali sve to prosinačko ludilo mi je van svake logike i zdravog razuma. Fešte, veselje, obilje hrane – kao da nam je zadnje, kao da sutra ne postoji.

U vremenu skupoće, inflacije i nenormalno visokih cijena svega, od osnovnih životnih potrepština do sitnica, mi trošimo kao da je sudnji dan. Razbacujemo se – iako bih rekla da se razbacujemo i inače (krećem od sebe) – ali u prosincu se s novcem ponašamo kao guske u magli. Apsolutna neumjerenost.

Trgovački centri: savršen prikaz prosinačkog ludila

Iako ih izbjegavam u širokom luku, neki dan sam silom prilike morala proći trgovačkim centrom. Nakon samo pola sata izašla sam van umorna, iscrpljena, jednostavno – isisana.

Ta količina ljudi s hrpom vrećica, količina umjetnog svjetla, ustajali zrak, žamor, djeca koja lete hodnicima kao puštena s lanca – užas. Izašla sam van na rezervi, s mišlju da je kaos već sada, a još nismo ni zakoračili u pravo prosinačko ludilo. Što li će tek biti sredinom ili krajem prosinca?

Jesmo li svi malo poludjeli?

Kako plovim kroz život, iz dana u dan, primjećujem da smo svi mi – svijet, ljudi – polako poludjeli. Ljudi više nisu ono što su nekad bili. Nešto se u glavama svima izokrenulo. Je li do ludog ritma života, pa smo i sami skrenuli s puta, ili je Covid cirkus naplatio svoj danak – ne znam. Ali svjesna sam da smo postali tempirane bombe koje čekaju samo mrvicu da puknu.

I tako nam je svaki dan, a prosinačke vratolomije i izazovi tek čekaju u niskom startu.

Kako starimo, tako prosinac sve više umara

Što sam starija, sve više jedva čekam da taj mjesec proleti – dijelom iz nekih svojih vrlo intimnih razloga, dijelom iz ovih svakodnevnih. Došla sam u fazu života kad me sve to pomalo umara, iscrpljuje. To ludilo, slavlja, beskonačna žderanja i pijenja, falši sjaj, trenutno blještavilo, usiljeni osmijesi, ono lažno “sve najbolje” – sve mi je to kroz godine postalo nekako lažno, prijetvorno, usiljeno, neiskreno.

I zato želim da prosinac što prije prođe. Iako ga želim preskočiti, i ne biti dio te rijeke, jednostavno nemam izbora. Tu sam gdje jesam i moram pokušati što mirnije proći kroz to ludilo.

Priznajem, svake godine mi je sve teže. Možda mi je svega pomalo dosta, možda me je načeo zub vremena – možda oboje.

Jedino čemu se iskreno radujem

Ono čemu se baš iskreno veselim je – kad sve ovo prođe. Veseli me 1. siječnja, taj mali, tihi novi početak.
Veseli me ranojutarnja šetnja kad grad još spava, kad je sve mirno, kad nema nikoga. Ja i još poneki istomišljenik hodamo sami, kao u priči “Pale sam na svijetu”.
To je nešto što me duboko veseli, ono čemu se iskreno radujem.

I kad mi ljudi kažu da za sreću treba mnogo – ne treba. Kako kome i kako kada. Ja sam jedna od onih kojima za sreću ne treba puno: samo da mi je toplo oko srca i puna duša.

Više od toga ne trebam. Osim možda da prespavam i ovaj ludi prosinac – jer nisam ni krenula u njega, a već mi ga je puna glava.

WRITTEN BY
Adrijana Galant
U svojim kolumnama nudi intimne, duhovite i osobne osvrte na svakodnevne situacije iz perspektive žene. Laganim i pristupačnim stilom progovara o temama poput društvenih očekivanja i osobnih dilema. Često koristi humor i ironiju kako bi istaknula kontraste između muškog i ženskog svijeta. Svojim tekstovima poziva čitatelje na razmišljanje o društvenim normama i ulogama, istovremeno pružajući osjećaj bliskosti i razumijevanja.