Elia Patricia Pekica Pagon po struci je profesorica engleskog i talijanskog jezika i književnosti, ali može se pohvaliti zanimljivim i širokim radnim iskustvom. Urednica je časopisa Epoha i novinarstvom se bavi već desetak godina. Ljubav joj je i fotografija te je prošle godine izlagala svoje radove na velikoj međunarodnoj izložbi u Hustonu. Radila je također u marketingu i odnosima s javnošću, kao profesorica engleskog jezika, dok kao svoju veliku ljubav ističe pisanje poezije i proze. Izdala je četiri knjige, upravo priprema novu zbirku pjesama…
Profesorica ste engleskog i talijanskog jezika, urednica časopisa Epoha, pjesnikinja, kolumnistica, književnica, fotografkinja, čak ste snimili i jednu skladbu… Što je sljedeće na popisu aktivnosti kojima se želite baviti?
Popis mojih aktivnosti nikad nije bio ograničen na neke određene teme ili sadržaje, stoga ću i dalje dopuštati da lepeza mojih interesa bude širom otvorena i da bude moj putokaz u daljnjem radu.
U časopisu Epoha bavite se aktualnim, „životnim“ pitanjima i problemima. Kako se oduprijeti nebitnim temama i iluziji stvarnosti te zadržati svoje pravo ja, svoje kritičko mišljenje?
To ćemo uspjeti jedino ako nekompetentnim političarima i neopravdano te na čudan način obogaćenim gospodarstvenicima napokon oduzmemo pravo upravljanja i uređivanja televizijskih i radijskih emisija te kreiranja politike mnogih tiskovina. Nemojmo se pomiriti s grubom realnošću i o svim tim problemima međusobno razgovarati samo u našim najbližim krugovima!
Što smatrate svojim najhrabrijim i najpametnijim poslovnim potezom na koji ste posebno ponosni?
Posebno sam ponosna na odluku da sama upravljam svojim privatnim i poslovnim rasporedom sati. Tu odluku donijela sam na temelju mojih domaćih, ali i svjetskih radnih iskustava.
Vaša nova knjiga „Globalno usijanje“ svojevrsna je zbirka uvodnika koje ste objavljivali u časopisima „Zvono“ i „Epoha“. U jednom od tih uvodnika postavljate pitanje: "Novac – gospodar ili sluga?" što se čini kao dvosjekli mač…
Slažem se s Vama. To je doista dvosjekli mač. Nitko od nas ne može živjeti bez novca, i uvijek smo sretni kada si s njim možemo nešto priuštiti. U tim rijetkim trenucima gospodarenja s novcem, osjećamo se kao njegovi gospodari, a on postaje naša sluga. Ali, kada novac počne ljude pretvarati u jeftinu radnu snagu, suvremene robove, kada nas sve počne statusno razdvajati, kada se zbog njega ratuje u svijetu, tada svi mi postajemo njegove sluge, a on naš gospodar. To je ono što nikako ne volim, a najviše me pogađa spoznaja o nepravednoj raspodjeli novčanih sredstava u svijetu. Najbolji odgovor na ovo pitanje nalazi se u zemljama Trećeg svijeta, a kod nas u brojnim nezaposlenim obiteljima i u ništa bolje stojećim domovima brojnih umirovljenika.
Ljubav dolazi nenajavljeno
Bavite se i fotografijom. Kako i kada ste otkrili tu ljubav?
Ljubav uvijek dolazi iznenada, nikada ne znate kada će pokucati na Vaša vrata. Neki put će je donijeti žubor potoka, nezaboravan romantični zalazak sunca, morski val, a nekada pogled s prozora, zagrljeni par, umoran starački korak, vesela dječja igra… Doista, oko nas ima toliko razloga koji nas nagovaraju da uzmemo fotoaparat i zaustavimo na trenutak vrijeme.
Nedavno ste izlagali svoje fotografije na svjetskoj izložbi u Hustonu. Kako je američka publika reagirala?
Izložba je trajala mjesec dana, uz veliku posjećenost i medijsku podršku. Na izložbi sam pored brojnih svjetskih autora nastupala s mojim ocem Markom Pekicom koji je također veliki zaljubljenik u fotografiju. Nakon otvorenja izložbe "Never Been To Houston", Houston Chronicle objavio je upravo naše izjave i fotografije. Bilo je to divno iskustvo i jedva čekam novu prigodu da nakon izlaganja u zagrebačkom Foto klubu i Houstonu ponovo negdje izložim svoja fotografska ostvarenja.
S obzirom na posao kojim se bavite, sigurno puno putujete. Ima li neko putovanje koje vam se urezalo u sjećanje?
Od bezbrojnih putovanja po svijetu, najviše su mi se usjekla tri odredišta: Mexico, Hawaii i Kina. Posebno impresivan bio je susret s Kinom, njezinom poviješću, kulturom i, normalno, predivnim Kinezima. Jednako tako mogla bih govoriti i o brojnim drugim krajevima i ljudima diljem svijeta. Putovanja doista oplemenjuju. U jednoj od mojih pjesama napisala sam: "Putovati je kao sanjati, povratkom se probuditi."
Možete li nam otkriti svoju tajnu sreće i uspjeha?
Tajna istinske sreće i uspjeha u životu za mene je raditi posao koji voliš, biti okružen dragim i dobrim ljudima i uvijek slušati svoje srce…
Kako se opuštate nakon svih obaveza? Imate li neki svoj mali ritual?
Najljepše mi je kada nakon brojnih zagrebačkih obveza s obitelji otputujem u Istru gdje se prepuštam dugim šetnjama uz more, malim konobama, ribarskim pričama i svim ostalim čarima atmosfere neponovljivog Mediterana.
Profesorica ste engleskog i talijanskog jezika, urednica časopisa Epoha, pjesnikinja, kolumnistica, književnica, fotografkinja, čak ste snimili i jednu skladbu… Što je sljedeće na popisu aktivnosti kojima se želite baviti?
Popis mojih aktivnosti nikad nije bio ograničen na neke određene teme ili sadržaje, stoga ću i dalje dopuštati da lepeza mojih interesa bude širom otvorena i da bude moj putokaz u daljnjem radu.
U časopisu Epoha bavite se aktualnim, „životnim“ pitanjima i problemima. Kako se oduprijeti nebitnim temama i iluziji stvarnosti te zadržati svoje pravo ja, svoje kritičko mišljenje?
To ćemo uspjeti jedino ako nekompetentnim političarima i neopravdano te na čudan način obogaćenim gospodarstvenicima napokon oduzmemo pravo upravljanja i uređivanja televizijskih i radijskih emisija te kreiranja politike mnogih tiskovina. Nemojmo se pomiriti s grubom realnošću i o svim tim problemima međusobno razgovarati samo u našim najbližim krugovima!
Što smatrate svojim najhrabrijim i najpametnijim poslovnim potezom na koji ste posebno ponosni?
Posebno sam ponosna na odluku da sama upravljam svojim privatnim i poslovnim rasporedom sati. Tu odluku donijela sam na temelju mojih domaćih, ali i svjetskih radnih iskustava. Vaša nova knjiga „Globalno usijanje“ svojevrsna je zbirka uvodnika koje ste objavljivali u časopisima „Zvono“ i „Epoha“. U jednom od tih uvodnika postavljate pitanje: "Novac – gospodar ili sluga?" što se čini kao dvosjekli mač…
Slažem se s Vama. To je doista dvosjekli mač. Nitko od nas ne može živjeti bez novca, i uvijek smo sretni kada si s njim možemo nešto priuštiti. U tim rijetkim trenucima gospodarenja s novcem, osjećamo se kao njegovi gospodari, a on postaje naša sluga. Ali, kada novac počne ljude pretvarati u jeftinu radnu snagu, suvremene robove, kada nas sve počne statusno razdvajati, kada se zbog njega ratuje u svijetu, tada svi mi postajemo njegove sluge, a on naš gospodar. To je ono što nikako ne volim, a najviše me pogađa spoznaja o nepravednoj raspodjeli novčanih sredstava u svijetu. Najbolji odgovor na ovo pitanje nalazi se u zemljama Trećeg svijeta, a kod nas u brojnim nezaposlenim obiteljima i u ništa bolje stojećim domovima brojnih umirovljenika.
Ljubav dolazi nenajavljeno
Bavite se i fotografijom. Kako i kada ste otkrili tu ljubav?
Ljubav uvijek dolazi iznenada, nikada ne znate kada će pokucati na Vaša vrata. Neki put će je donijeti žubor potoka, nezaboravan romantični zalazak sunca, morski val, a nekada pogled s prozora, zagrljeni par, umoran starački korak, vesela dječja igra… Doista, oko nas ima toliko razloga koji nas nagovaraju da uzmemo fotoaparat i zaustavimo na trenutak vrijeme.
Nedavno ste izlagali svoje fotografije na svjetskoj izložbi u Hustonu. Kako je američka publika reagirala?
Izložba je trajala mjesec dana, uz veliku posjećenost i medijsku podršku. Na izložbi sam pored brojnih svjetskih autora nastupala s mojim ocem Markom Pekicom koji je također veliki zaljubljenik u fotografiju. Nakon otvorenja izložbe "Never Been To Houston", Houston Chronicle objavio je upravo naše izjave i fotografije. Bilo je to divno iskustvo i jedva čekam novu prigodu da nakon izlaganja u zagrebačkom Foto klubu i Houstonu ponovo negdje izložim svoja fotografska ostvarenja.
S obzirom na posao kojim se bavite, sigurno puno putujete. Ima li neko putovanje koje vam se urezalo u sjećanje?
Od bezbrojnih putovanja po svijetu, najviše su mi se usjekla tri odredišta: Mexico, Hawaii i Kina. Posebno impresivan bio je susret s Kinom, njezinom poviješću, kulturom i, normalno, predivnim Kinezima. Jednako tako mogla bih govoriti i o brojnim drugim krajevima i ljudima diljem svijeta. Putovanja doista oplemenjuju. U jednoj od mojih pjesama napisala sam: "Putovati je kao sanjati, povratkom se probuditi."
Možete li nam otkriti svoju tajnu sreće i uspjeha?
Tajna istinske sreće i uspjeha u životu za mene je raditi posao koji voliš, biti okružen dragim i dobrim ljudima i uvijek slušati svoje srce…
Kako se opuštate nakon svih obaveza? Imate li neki svoj mali ritual?
Najljepše mi je kada nakon brojnih zagrebačkih obveza s obitelji otputujem u Istru gdje se prepuštam dugim šetnjama uz more, malim konobama, ribarskim pričama i svim ostalim čarima atmosfere neponovljivog Mediterana.
You must be logged in to post a comment Login