Uvijek i za sve je potrebno vrijeme. Vrijeme da se napravi odmak od sebe, od njega, od situacije, od veze.
Iskreno, kad mi netko samo spomene riječ strpljenje ili “pusti vremenu da odradi svoje”, ja se sva naježim. Kod mene vremena nema, sve je sada i odmah, sutra ne postoji.
Koje sutra? Što je to sutra? Što to znači: vrijeme će pokazati svoje? Koje vrijeme i koje svoje?
Što je to?
Eto, ovaj puta, valjda prvi put u životu sa svojih ne baš malo godina odlučila sam poslušati ljude oko sebe. Nevoljko i teška srca, odlučila sam dati priliku vremenu da napravi to “svoje”. Odlučila sam dati priliku sebi, da se odmaknem od svega i da vidim do kojih ću spoznaja doći.
Iskreno, da je lako mijenjati sebe – nije. Nikako nije, pa čak i to što sam jedva nekako odlučila dati vremena sebi da se odmaknem i da pustim, nije bilo lako. Bilo je tu raznoraznih otpora, izgovora, uvijek onih famoznih “ali… U samo nekoliko “odmaknutih” dana od novonastale situacije, koja me gotovo razorila i srušila moj izgrađeni svijet s njim, došla sam do novih spoznaja. Ja sam se zaljubila u svoju vješto izgrađenu iluziju o njemu.
Vjerovala sam da je on upravo taj kojeg tražim cijelog života ne želeći vidjeti njegove mane, ne želeći vidjeti naše različitosti, kako karakterne tako i sve one druge, različite životne ambicije i ciljeve. Kako one male, tako i one malo veće. U sve sam ja samu sebe jako, jako, jako dobro uvjerila kako je to upravo ono što želim. I nije mi to prvi put u životu. Imam ja takvih priča, nažalost ili na sreću, više ne znam ni sama koliko. Znam da nisam jedina, ima nas još.
Ustvari, svi smo ponekad upravo takvi i to je u redu.
Kako dani prolaze, a mi se nismo niti vidjeli niti čuli, moje spoznaje o nama su sve veće, sve realnije gledam na situaciju iz nekih novih perspektiva, iz nekih novih kutova gledanja i sve više sama sa sobom dolazim do one spoznaje da TO, zaista, ne bi bilo TO, niti ono što meni treba u partnerstvu, shvaćajući da bih još jednom u životu bila više tužna nego sretna, a to si ne želim.
Jedino što si želim u životu je biti sretna, sve ostalo već imam…
Zahvaljujući tome što sam si nekako dala priliku da razmislim i da vrijeme odradi svoje, došla sam do spoznaje – pa čak i da mi se sam jednom javi, tražeći neki ponovni pokušaj nečega, da samo kažem: “Ipak, ne bih, nije to ono što meni treba, hvala ti…”
