Jesmo li zahvalni? Koliko smo zahvalni? Na čemu smo zahvalni? Često pričam s ljudima, vodim neke svoje unutarnje monologe, analiziram te razgovore, promišljam o njima, analiziram svoje misli i djela, razmišljam o tuđim razmišljanjima, riječima, trudim se ući u bit, u srž… Nažalost često dođem do spoznaje koliko smo ustvari skoro svi i često izuzetno nezahvalni.
Život, roditelje, djecu, posao, prijatelje, odnose, novac, dom, zdravlje, sreću i neke nama sasvim nebitne stvari shvaćamo tako olakotno, kao nešto što se podrazumijeva, a ustvari kad malo pogrebemo iznad površine, kad se malo zadubimo i dublje promislimo, kad se sasvim malo okrenemo oko sebe, možemo vrlo lako shvatiti da se apsolutno ništa u našim životima ne mora podrazumijevati.
Manje-više svi smo nekako okrenuti onom lošem u našim životima, onom teškom što nam daje razloge za kukanje i plakanje, razloge za naše drame i crnilo. Dođeš s frendicom na kavu i samo slušaš: muž mi je kreten, dijete je razmaženo do bola, šef idiot da nema većeg, svekrvu ne moram ni spominjati, frendice u banani, love nikad dosta…
Ono, prisjedne ti kava i uopće slušanje takvog depresivnog monologa. A onda postaviš pitanje “Ok, a što ima lijepog u tvom životu?”
Usađen nam je fokus na negativno
Tada najčešće nastane muk, kao da nema ništa, a ustvari ima svašta. Svaki dan ima nešto lijepo, nešto što te digne, oraspoloži i nasmije. Ima, i nitko, ali baš nitko mi ne može reći da nema. Ali, kako sam rekla, u ljudskoj prirodi je valjda usađen onaj fokus na crnilo, a one svijetle trenutke u danu rijetko tko primjeti, a ukoliko ih primjeti uzima ih zdravo za gotovo.
Nažalost vrlo je teško ljudima shvatiti da se ništa u životu ne podrazumijeva i da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo i tada se tu javlja taj osjećaj zahvalnosti.
Ujutro dok pješačim do posla često stanem i zadivim se svitanju, istog trena me to oraspoloži. To svitanje je jedna tako mala stvar, a meni osobno učini čudo u životu. I sad znam, mnogi će reći: “Pih svitanje je oraspoloži, nećeš ti senzacije u svitanju!” Zapitamo li se tada koliko ljudi na svijetu ima koji bi dali sve, ali baš sve, da vide jedno svitanje. Nažalost, nikad ga nisu vidjeli i vjerojatno nikad neće vidjeti boje neba u svitanje.
Kad ti veš mašina promijeni pogled
Na mostu u mom gradu jedan ulični svirač često svira frulu. Majko moja, kad ga čujem ne mogu ostati ravnodušna i ne osvrnuti se na čovjeka koji svojim instrumentom proizvodi takve čarobne zvukove. Ne mogu shvatiti da netko može proći pored njega i ne doživjeti ga. Moraš ga čuti – jer moraš, to su zvukovi koji ti diraju dušu i oraspolože te. Tko još danas u 21. stoljeću svira frulu, a opet, koliko ljudi ima na svijetu koji nikad neće čuti zvuk frule. Ne zato što u njihovoj blizini nitko ne svira taj instrument, već zato što su nažalost gluhi.
Neki dan mi jedna daljnja poznanica onako u letu kaže da je nedavno kupila veš mašinu. Nažalost život joj se tako posložio da se stara perilica rublja pokvarila, u međuvremenu si nije mogla priuštiti novu i prala je robu ručno dok nije skupila sredstva za kupiti novu. Naravno da nisam ni čula što je rekla i što je kupila, tek kasnije sam shvatila kroz priču da je žena donedavno bila doma bez perilice rublja u 21. stoljeću. Kad se kloniraju životinje i rade ne znam kakva sve čuda, ona je prala robu ručno.
Tada sam još jednom shvatila koliko sam nezahvalna, jer naravno u mojoj glavi perilica rublja je nešto što se podrazumijeva i svoju niti ne primjećujem. Vjerojatno bi tek da se pokvari shvatila koliko mi znači taj stroj i koliko sam zahvalna što mi redovito služi i olakšava život.
Često uhvatim frendice kako kukaju jer im klinac je neposlušan, a onda se sjetim svoje dobre prijateljice koja ima dijete s posebnim potrebama i koja bi dala sve na svijetu da to njeno dijete jednom u životu progovori samo jednu riječ i da njen sin bude zdrav, da hoda, ali…
Banalan primjer – voda. Otvoriš slavinu i voda teče. Ni ne primjećuješ da teče i da ti je potrebna za život, ako ne i najpotrebnija. Samo jedan dan bez vode jer se pokvario vodovod, mi smo paralizirani i gotovo izbezumljeni. Problema milijun, od pića, pranja suđa, potezanja vode u zahodu. Naravno, ne moram spominjati koliko ljudi u svijetu nema pitke vode i dali bi sve da je imaju, a mi se nezahvalno bahatimo i razbacujemo, ne primjećujemo da je imamo i to baš svaki dan baš onda kad mi to poželimo u neograničenim količinama.
Male stvari vode ka većima
Da sad ne nabrajam, ali upravo ovakvih primjera u životu imamo svi jer to je sve samo jedan život koji odrađujemo, svatko na svoj način, onako kako najbolje znamo. Ali da bi češće trebali samo malo zastati u životu, osvrnuti se oko sebe, osvijestiti te sami sebi nabrojati neke stvari, ljude, situacije na kojima smo zahvalni – trebali bi. I život bi nam tada bio poprilično sretniji, dobio bi neku sasvim drugu dimenziju, ne bi bilo toliko crnila i kukanja.
Gore navedeni primjeri samo su neki i nisu to samo šuplje priče kako će vjerojatno mnogi pomisliti. To je samo jedan život koji se sada događa negdje drugdje i nekom drugome, što ne znači da se jednog dana neće događati upravo baš nama. Jer kako sam rekla, jamstva nema ni u čemu, pa tako ni u tim banalnim primjerima.
Zahvalnost je nešto što se uči. To je vještina koju treba redovito prakticirati, zato osobno smatram da treba biti zahvalan pa makar i na tim banalnim stvarima, jer učenjem zahvalnosti na malim stvarima jednog dana ćemo se moći zahvaljivati i na velikima koje će nas zadesiti.
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Kontakt: [email protected]
Foto: Pixabay
You must be logged in to post a comment Login