Ponekad, kad onako ležerno razmišljate o svom životu, zapitate li se ikada živite li u prošlosti ili u sadašnjosti. Da pitam ikog, u ovom trenu, to pitanje svatko bi momentalno odgovorio da živi u sadašnjosti.
Je li to zaista baš uvijek tako?
Kroz mnoge razgovore s bliskim mi ljudima shvatila sam, da koliko god negirali svoju prošlost i događaje u njoj, poneki i dalje često dovode prošlost u sadašnji trenutak i proživljavaju je tako živopisno i intenzivno kao da je bilo jučer.
Često mi je tu vrlo zanimljiva situacija kad se bračni par razvede, gdje jedan od partnera nastavi svoj život u nekoj novoj roli, s novim partnerom ili čak i sam. Život nastavlja dalje, život ide, ne stoji, živi, planira, postavlja si nove ciljeve…
Drugi partner često ostane na mjestu. Kao da je ostao zarobljen u samom vremenu procesa razvoda. I sama imam nekoliko prijatelja i prijateljica koji su ostali zatočeni u vremenu oko razvoda iako je od samog čina nekom prošlo 2, a nekima čak i više od 5 godina. Ponekad volim sjesti s nekim od njih, onako iskreno i toplo popričati, saslušati ih i često pitati ih zašto…
Zašto tako?
Zašto se i dalje bave bivšim partnerima koji ih više gotovo niti ne doživljavaju, osim u segmentima u kojim moraju, tipa, zajednička djeca? Zašto se lakše baviti životom nekog tko te ostavio, napustio, umjesto staviti fokus na sebe i na stvaranje svoje vlastite sreće i kreiranja nekog svog novog i sretnijeg života?
Realno, zašto nekom uopće davati toliko veliku moć da gospodari nečijom energijom u kojoj se dotična ili dotični bavi svim mogućim smicalicama kako sve napakostiti bivšem, iako je od razvoda prošlo već nekoliko godina?
Ljudi često zaista tako žive, da, upravo tako i što je najgore tako žive godinama uopće ne shvaćajući da uopće ne rade loše drugom već samo i isključivo sebi.
Teški su i mučni razvodi, ostavljanja, sudovi, prepucavanja oko toga čije je što i tko je više doprijet u zajednicu i čiji je sad veći dio kolača. Često mislim da je to samo igra nadmudrivanja dva ega. Mislim da je ponekad bolje ostaviti, pustiti i to samo radi vlastitog mira. Auto, dionice, TV-e to sve možeš kupiti, ako ti je baš potrebno, međutim, vlastiti mir nema cijenu. A razvod sam po sebi već oduzme popriličan komad osobnog mira.
Isto tako znam da, koliko god bilo bolno i teško, što prije prihvatiš novonastalu situaciju oko razvoda, ostavljanja, napuštanja je ustvari lakše. Bez obzira na to što možda izgleda bezizlazno, ali to je samo trenutno.
Sve je trenutno, zaista je tako, ako plivamo nizvodno – tada biva sve i puno lakše.
Život u prošlosti
Ovo je blog za sve moje prijatelje, prijateljice, znane i neznane koji su ostavljeni prije već podosta vremena, a ponašaju se kao da je to bilo upravo jučer. Za sve one koji i nakon godina i godina od razvoda i dalje s toliko bijesa i mržnje pričaju o svojim bivšim partnerima, ne shvaćajući da su ih upravo sami izabrali.
Za sve one duše koje misle da, ako bivšem postave nogu da će se dotični razbiti. Pardon, ja bih se prije zapitala – postoji li mogućnost da samu sebe sapletem o vlastite noge želeći nekom drugom loše?
Hm, oduvijek kažem da je karma zajebana, sve se to negdje piše u neke nama nevidljive knjige…
Tko što ima od toga?
A i onako iskreno, što ljudi imaju od toga da sve ono loše između dvoje ljudi prepričavaju i nakon 7 godina, tko što ima od toga? Apsolutno nitko ništa, samo se prošlost kojoj je mjesto u prošlosti donosi u sadašnjost, kopa se po zaraslim bolnim krastama – opet i ispočetka.
Često mi bude žao takvih ljudi, jer kad bi samo znali koliko smo kratko živi, koliko smo prolazni, vjerojatno se nikad ne bi bavili svojom lošom prošlosti već bi barem pokušali živjeti ovdje i sada, u fokusu na ono nešto lijepo i dobro. Na sve one ljude koji nam život čine ljepšim, smješnijim i smislenijim….
A iz onoga što je nekad davno bilo izvlačili samo one lijepe i komične i poučne trenutke…
