Inspiracija. Što prvo pomislite kada to čujete? Je li vama netko ikada rekao da ste inspirativni? Pretpostavit ću, ako ste osoba s invaliditetom, apsolutno da, ali ako niste, onda vjerojatno ne. Osim ako ne volontirate u udrugama i neprofitnim organizacijama pa ste inspirativni jer svoje vrijeme odvajate za pomoć potrebitima. Generalno se jako često OSI oslovljavaju i opisuju kao inspirativnima, pogotovo ako su postigle nešto u životu – u sportu, glazbi, karijeri, nebitno, uvijek su inspirativne.
Čak i oni koji se samo ustanu ujutro i prežive dan jer ‘normalni’ ljudi to ne bi mogli, kako kažu. Ustati se ujutro kada imaš invaliditet, možda si trenutno depresivan, ne možeš ostvariti ciljeve, ali inspiracija si jer oni zdravi ne bi mogli u takvoj situaciji ustati i preživjeti dan. Ne znam je li to podcjenjivanje samog sebe ili lažno laskanje i uzdizanje drugih?
I ja sam čula nebrojeno puta tu rečenicu – za osobu s invaliditetom napravila si puno. Ali to nije kompliment. Koliko god vi mislili kako nas hvalite s time, upravo suprotno. Za mene, ali i mnoge OSI koje poznajem, to je ponižavajuće, kao da nam netko govori da manje vrijedimo. Baš to je rekao i naš paraolimpijac, Velimir Šandor u novom intervjuu: „Želim da me se gleda prvo kao sportaša, onda OSI, a ne obratno“.
Naime, mi nismo odabrali invaliditet, kao što vi niste odabrali biti visoki, niski, plavi, s velikim nosom, malim usnama, klempavim ušima i nitko vas ne pamti po tome. Ne obilježava vas vaš fizički izgled niti vas definira na način kao što vi definirate nas jer imamo disability. To će vam reći svi, pogotovo mi koji se trudimo zarađivati za život, uspjeti u nečemu. No to radite i vi i niste ništa drugačiji od nas. Samo što vama nitko neće reći da ste inspirativni jer radite, izlazite, idete u kino.
Ako smo mi toliko inspirativni osobama bez invaliditeta, zašto onda Paraolimpijske igre nisu imale prijenos na TV-u i u medijima kao Olimpijske? Zašto se Paraolimpijcima dalo toliko malo prostora nego Olimpijcima? Zašto su jedni mogli imati velike dočeke i naslovnice, a drugi ne? Vidite li koliko je to licemjerno? Vašim tzv. „inspiracijama“ niste dali ništa. Niti ne znate koliko su medalja donijeli kući.
„Jaka si, ja to ne bih mogla…“
Rečenica od koje mi se diže kosa na glavi. Tko je mene pitao mogu li to ili ne? Nađeš se u situaciji gdje jedino što ti preostaje jest da MORAŠ jer uopće ne postoji druga opcija. Ljudske sposobnosti, to što naše tijelo i um mogu podnijeti i napraviti je nevjerojatno! Adrenalin te tjera naprijed, svaka prepreka te čini jačim i boljim. I nakon fizičke i psihičke boli opet ćete izaći jači. Samo je bitno kako se postavite u glavi.
A iskreno, ako vi potpuno zdravi mislite kako su osobe s invaliditetom jake i vi nešto ‘normalno’ ne biste mogli u takvoj situaciji, možda je najbolje da se zapitate malo za sebe, svoje mogućnosti, želje, ciljeve, a ne gledati na druge ljude na takav način.
