“Kada doživiš uspjeh i prva reakcija ljudi s kojima si u bliskom kontaktu ne bude pozitivna, ohrabrujuća i pohvalna – znaj da si okružen pogrešnim ljudima.”
Upravo neki dan sam, igrom slučaja, naletjela na ovu rečenicu i u prvi mah nije me nešto fascinirala. Međutim, nakon nekog vremena vratila sam se na nju i pročitala je nekoliko puta. Iskreno, strašno me navela na razmišljanja o bliskim ljudima.
Tko su? Kakvi su? Kakvi su bez svih onih mogućih oklopa koje nam je svijet negdje nametnuo, jer je negdje zapisano da upravo takvi nekakvi moramo biti, jer jedino je tako ispravno.
Kako sam počela retroaktivno vraćati životne filmove unazad, istovremeno se prisjećajući komentara, sjećajući se izraza lica pojedinaca, kad sam s njima, onako naivno i dječje, djelila svoje kako upjehe tako i životne neuspjehe – iskreno, rezultat je vrlo poražavajući.
Kad realno i bez onih ružičastih naočala gledam, više je bilo onih koji su se mojim uspjesima divili onako, usiljeno. Divili su se i bili mi podrška, ali bitna stavka je da nisu bili iskreni. Nije to bilo onako kako se očekuje – iskreno, toplo i od srca, to je više bilo reda radi, jer tako je pristojno. Tako se mora. Očekuje se reći nešto poput bravo, čestitam, drago mi je radi tebe… Ako postupe drugačije, mogli bi ispasti loši ljudi i šta će onda, pobogu, svijet reći?!
Tada to nisam shvaćala, jer uvijek imam isti film u glavi “mi smo prijatelji”, međutim, stvar je bitno drugačija.
Stvarnost je vrlo sirova, okrutna.
Bojim se uopće i pomisliti kako je sve manje pravih prijateljstava ili ih možda čak gotovo više i nema.
Ježim se od same pomisli na to.
Ali, očito je tako. Svijet je zaokrenuo na neku sasvim krivu putanju gdje su tuđe suze važnije od smijeha, gdje je tuđa bol i jadnost važnija od sreće.
Svijet u kojem su tuđi neuspjeh i pad nešto što je tako dobro došlo, a tuđi uspjeh nam izmami onaj kiseli i usiljeni osmjeh, uz neko sasvim hladno: „Čestitam, drago mi je“, dok u sebi proživljavamo često osobnu paletu emocija od bijesa, ljutnje, zavisti pa na dalje…
Žalosno.
Ali izgleda da je tako, sve više i više.
I, stvarno, fantastično mi je kako tako godinama gacam k’o guska u magli naivno vjerujući ljudima, djeleći s njima svašta, nadajući se da su iskreni i onda sasvim slučajno naletiš na jedan citati koji kao da te pokrene, koji kao da te trgne, ubode, navede da počneš misliti…
Iskreno, ponekad je bolje i ne misliti. Kako sam počela preturati po sebi i misliti, mogu jedino sama sebi onako fino reći: „Gusko jedna naivna…“
