S godinama ti stvarno postane svejedno tko te voli, a tko ne. Sjećam se, kad sam bila mlađa, kroz srednju školu, kasnije fakultet, koliko sam imala strašno veliku potrebu znati beskonačno mnogo ljudi, sa svima biti dobra. Svima se svidjeti, naravno, to je bilo neizostavno jer kako drugačije osim da te svi moraju voljeti?!
Nije to isključivo stvar mene, takva je većina ljudi u toj dobi odrastanja i sazrijevanja.
Mladenačke etape tipa „dopasti se svima“ završe, a žalosno je to što nekolicina odraslih ljudi i dalje kroz život ostanu u momentu „važno je svima se dopasti“!
Nekako uvijek polazim od sebe. Što sam starija sve mi više imponira da me što manje ljudi voli, ne želim niti da me vole, niti da im se sviđam.
Na koncu, što imam od toga da se ljudima sviđam?
Što imam od toga da me ljudi vole?
Ništa, i dalje si sama plaćam račune, i dalje sama bijem svoje životne bitke i sve svoje brige nosim sama, nitko mi ih ne rješava. Što je manje ljudi oko mene to sam bolje sama sa sobom, u sebi, lakše mi je, kao da sam cjelovita. Kroz život postalo mi je dosta „hodati po jajima“ radi nekog pored sebe. Postalo mi je dosta vagati i odvagivati svaku riječ upućenu sugovorniku jer uvijek postoji vrlo velika mogućnost da se sve shvati krivo, da se dotični ne uvrijedi i ne povrijedi.
Ne, više se nema što krivo shvatiti, upravo ono što sam mislila to sam i izgovorila, naglas. Nema krivog shvaćanja, sve je vrlo jasno i transparentno. Misli, stavove, osjećaje – sve se to vrlo lako i brzo pretoči u riječi, samo treba biti iskren i imati muda.
Nije to nikakva nova životna filozofija. S vremenom ljudi oko tebe samo nestaju, vremenom sve ih postaje sve manje i manje. Rekla bih, ostaju samo oni pravi, oni jaki i oni odani – i tako je najbolje.
Bolje imati pored sebe tri prava čovjeka, mudra i iskrena nego 333 falša, lažna, punih lijepih riječi za tebe sve dok ne okreneš leđa, a onda kreće vatromet tračarenja.
Ne treba, to nikome. Ne treba, ali tako očito život funkcionira, jedno bez drugog ne ide, dobro – zlo, istina – laž. Valjda tako mora biti radi balansa u životu. Sami biramo koga ćemo primiti u naše tajne životne dvore, koga ćemo ugostiti i s kime ćemo podijeliti svoje najdublje strahove. Sami biramo pred kim ćemo biti posve goli, a da kasnije ne požalimo radi toga. Jer često požalimo, zar ne?
Pucaju u koljeno
Čini mi se da s godinama kao da ti malkice postane i svejedno i to što ponekad ljudi iskoriste tvoju iskrenost i dobrotu protiv tebe. Ustvari, ne kuže da na kraju sami sebi „pucaju u koljeno“ jer postoji univerzalni životni zakon koji se naziva; akcija – reakcija.
Sve jednom dođe na svoje samo treba strpljivo čekati.
Na koncu više ne znam zove li se to zrelost, životna mudrost ili samo umor od silnog glumatanja, s godinama kao da stvarno sve maske padnu s nas i kao da postajemo zaista iskreno ono što jesmo, bez pardona hoćemo li se nekome svidjeti ili ne.
Hoće li nas netko voljeti ili ne.
Jer, je li to uopće bitno? Bitno je da smo dobri sami sa sobom, u sebi, da volimo sebe i da drugom svjesno ne želimo i ne činimo zlo.
A za sve drugo važi ona: još se nije rodio tko je svijetu ugodio… Tako da…
