Ne javljaš se danima.
Ne javljam se ja danima.
Vjerojatno, kako to već ide u životu, svatko od nas čeka onog drugog da se prvi javi jer to je ipak odmjeravanje početničkih snaga. Tko će prvi?
Vjerojatno negdje oboje premještamo pitanje po glavi; zašto se ne javlja? Zašto?
Često znam razmišljati o tome koliko se možda dobrih veza nije realiziralo upravo radi čekanja onog drugog, upravo radi ne komunikacije, radi inata, radi toga tko će prvi. Radi toga – pa on mora jer on ipak muško i slično.
Zašto on mora prvi?
Tako i nas dvoje, upravo sjedimo i čekamo. Diskretno odmjeravamo snage, tko je jači, tko će više izdržati ne javiti se, kao da smo mala djeca a ne odrasli i zreli ljudi. Ponekad me uhvati smijeh oko tih igrica koje svi vodimo. Igrice su nužne, kažu neki drugi.
Međutim, znamo li kad treba stati s igranjem igrica, jer igranje često umori, iscrpi i ono što bi ti trebalo biti bliže na kraju ti postane dalje, odbojno i neprihvatljivo. Previše nečeg u životu nije dobro, pa tako ni igranja igrica, u svemu je potreban balans.
Tako i nas dvoje, balansa nemamo. Igramo se skrivača već godinama, tu smo – nismo tu. Sad me vidiš – sad ne vidiš. Toplo – hladno. Nema što već nismo odigrali, ali sve jedan protiv drugog. Nikako da zaigramo jedan za drugog, nikako da odaberemo iste strane. Kao da namjerno nesvjesno prkosimo jedan drugom, često uopće ne kužim taj naš ludi odnos.
I kao dva prava iskonska škorpiona, već odavno znam da balansa nemamo. Naš smisao života je krajnost, i tako perioda u period, iz krajnosti u krajnost. Od tu smo si do nismo si tu, od ljubavi do mržnje i tako stalno u krug.
Nitko od nas dvoje pobjeći zauvijek
I svaki put kad bi se zarekli jedan drugom da je ovo sad konačni kraj, između nas opet bi se pojavila ona neka prokleta nevidljiva životna nit koja bi nas radi nečeg spojila, i tako u krug. Tako stalno u krug, više ne znam, je l’ ova igra blagoslov ili prokletstvo.
Više mi se čini ovo drugo, jer ovo je igra u kojoj nitko ne dobiva, od ove igre nitko nema ništa. Nema sretno izvučenih brojeva jer često kao da je baš svaki krivi broj izvučen u baš krivom trenutku.
I dalje čekamo jedan drugog da se čujemo.
Ne javlja se nitko i tko zna do kada i tko zna koliko?
I sve mi se nekako čini da će netko od nas dvoje ipak morati dići taj prokleti telefon, nazvati i započeti tu priču ili upravo onako kako treba ili podvući crtu i konačno je završiti na pravi način, s velikom točkom na kraju rečenice, bez mogućnosti da se ta točka pretvori u tri točke kako to često zna biti u životu…
