Sve manje dajem i nudim se ljudima oko sebe. Prije sam se nudila, pomagala, savjetovala, kopala i tražila veze i vezice. Trošila svoje kredite, ubila se da nekom riješim problem. Slušala nekog satima kako bih mu pomogla. Sve samo kako bih nekom olakšala život ili barem malo olakšala ili barem pokušala olakšati.
Međutim, što sam starija sve to manje i manje radim.
Ustvari, poznatim ljudima sve to više niti ne radim.
Nemam više potrebu pomagati bliskim ljudima, ako sami ne zatraže pomoć za istu. Naravno, to ne znači da ako vidiš nekog neznanca na ulici kako traži pomoć da mu nećeš pomoći, dapače.
Fokus mi je uglavnom na bliske ljude iz mog svakodnevnog života koji bi često sve, a ne miču se uglavnom nigdje. Vječito kukanje, plakanje, prebacivanje odgovornosti i krivnje na onog drugog i vječito cupkanje u mjestu i čekanje da se netko ponudi za rješavanje njihovih problema.
Ljudi vrlo često iz vlastitog ega, ponosa i ne znam čega sve ne jednostavno ne žele tražiti pomoć, srame se, boje se. Traženje nekog za pomoć im je ispod časti, iako ne znam zašto se to tako gleda.
Uvijek nekako volim krenuti od sebe.
Ako mi je voda došla do grla, ako ne mogu ili ne znam sama riješiti problem, ako mi zaista treba podrška i pomoć – ja ne gledam. Zovem, pitam, tražim, kopam, molim i to bez imalo srama i grižnje savjesti.
Ne vidim problem pitati, uvijek netko zna nekog, uvijek je netko pametniji od mene. Često su ljudi prošli iskustva koje ja nisam i gledaju moguće širu sliku problema u odnosu na mene. Realno, život se uči kroz iskustvo, a ne kroz knjige. I često netko drugi zna bolje nego ja, vidi drugačije i obrnuto.
Zašto ne pitati?
Zašto ne tražiti?
Nije to nikakva sramota.
Veća je sramota sjediti i gledati kako ti život prolazi, a ti se stalno koprcaš u svojim govnima do grla čekajući kako će se sami riješiti jer iz vlastitog ponosa ne želiš pitati, jer misliš da sve najbolje znaš – e pa ne znaš.
Problemi se ne rješavaju sami od sebe. Postoji jednostavan zakon, a to je zakon akcije i reakcije koji primjenjujem u životu i nije mi žao jer samo tako možeš ići naprijed, u suprotnom stojiš…
A bilo stajanje samo po sebi nikad nikog najčešće nije dovelo nigdje… Dapače, mene stajanje samo baca u depru…
