Oduvijek tvrdim da je dosada opasna stvar. Kad nam je dosadno, često se bavimo glupostima i tuđim životima, razbijajući glavu tamo gdje to uopće nije potrebno. U dokolici misli lako skrenu u pogrešnom smjeru – iz jednog crnog scenarija u drugi, još crniji. Seciramo ljude i život, a iako se ponekad rodi neka dobra ideja, mahom iz dosade izađe samo hrpa nepotrebnih analiza.
Ritual „bapske kave“ i vječito iste teme
Prije neki dan sjedimo na našoj „bapskoj kavi“. Ćaskamo o svemu i svačemu – neke su informacije korisne, neke potpuno beskorisne, ali tu smo, družimo se. Teme se nižu lako, ali su uvijek iste: djeca i recepti. Iako su nam djeca punoljetna, često se pitam do kada pojedine majke misle voditi njihove živote? S druge strane, recepti služe kao teren za latentno nadmetanje – koja bolje kuha, čiji su kolači ljepši i tko koristi isključivo domaće namirnice.
Promatrač u svijetu površnih drama
U tim raspravama najčešće sudjelujem kao slušač. Ne zato što nemam mišljenje – dapače, uvijek ga imam – nego zato što smatram da su moji komentari u tom kontekstu suvišni. Ja na život gledam drugačije; ono što je na površini često ni ne primijetim, ali zato mentalno „rujem“ po dubinama.
Ocjene i punoljetnost: Ima li povratka?
Kad krene tema o ocjenama maturanata, moja unutarnja „škorpiončina“ ponekad ne može izdržati. Čudim se roditeljima koji i dalje bdiju nad ocjenama djeteta od 18 godina. Na kraju četvrtog razreda, pred državnu maturu, drama oko ocjena je zakašnjela. Kako je, tako je – svi će oni položiti i upisati fakultete, a tko će ih završiti, o tom-potom. Sve u svoje vrijeme.
„Šokantni“ jelovnik: Jaja i hrenovke kao pobuna
Posebna su priča recepti i slike torti. To nadmetanje „koja će bolje i jače“ dosegne vrhunac dok ja nonšalantno ne ispalim da su kod mene danas za ručak – jaja i hrenovke. Nastane muk. Ne želim lagati niti biti rob kuhinje. Volim kvalitetnu hranu, ali dopuštam si dane bez kuhanja. Nitko još nije umro jer jedan dan nije bilo toplog ručka od tri slijeda.
Skupoća protiv mentalnog mira
Naravno, nezaobilazna je i tema skupoće. Slažem se, euro nas je „pojeo“ i preživjeti mjesec s prosječnom plaćom graniči s čarobnjaštvom. No, i tu se povlačim. Od sjedenja i plakanja nemam ništa. Ono što sam mogla promijeniti, promijenila sam. Moja je filozofija jednostavna: kako svima, tako i meni – proći će i to.
Fokus kao lijek protiv dokonosti
Na kraju, sve se vraća na početak: dosada je opasna jer dopušta glavi da radi ono što ne treba. Pusta nas da od sitnice napravimo problem, a od problema tragediju. Shvatila sam da pola tih tema s kave ne bi ni postojalo da nismo previše dokoni. Kada čovjek ima fokus na svojim ciljevima, novim idejama i vlastitom miru, nema ni volje ni vremena razbijati glavu oko stvari na koje više ne može utjecati.