S obzirom na to da sam na samom pragu pedesetih od dosta svojih vršnjaka često čujem: stari smo, umorni smo. Pa onda, da nam je dosta, da nije vrijeme za nove početke. Tako je – kako je! Ma, tko bi više sada išta novo otpočeo (pričamo o raznim životnim sferama)…
Ne mogu reći da nisam šokirana – jer jesam. Koja crna starost s pedeset godina, koje je to krivo vrijeme sada za nešto novo započeti?
Dobro. Nije da više imamo dvadeset, ali s pedeset imamo još poprilično puta u nogama, još popriličan nas broj životnih utakmica čeka da i odigramo i to ne bezazlenih.
Slušam te moje pedesetogodišnjake i pitam se ima li kraja „problemima“!? Te ih boli kuk, te ih muči nesanica, te ih djeca jebu u zdrav mozak… Često se na glas propituju gdje su bili sve ove godine i što su postigli do svoje pedesete?!
Čarobne pedesete
Te čarobne pedesete kao da su ljudima prelome, kao da ih stisnu i prisile na promišljanja, analize, računice, razna previranja, suočavanja sa sobom…
I mogu razumjeti bolan kuk, mogu razumjeti nesanice i razna propitivanja. Sve mogu razumjeti, ali kad mi netko kaže da je star s pedeset i da nema vremena za promjene, za nove vjetrove, za nove početke, e to ne mogu nikako razumjeti.
Kada je pravo vrijeme za novi početak u bilo čemu?
Vrlo individualno, za nekog je svaki tren pravo vrijeme za neki novi start pa makar imao i sedamdeset u dupetu. Za onog drugog – nikad nije pravi čas za promjene, izmjene, dopune, životne zaokrete. Stvar duha, vjere u sebe – stvar glave, hrabrosti, ludosti, stvar imati muda! Jedino pravilo je da u toj igri univerzalnog pravila nema, svatko piše svoja pravila, svatko igra svoju igru.
Slušajući ih usput razmišljam o sebi…Iako do čarobne brojke pedeset brojim još sitno, nekih dva mjeseca i ulazim u famozni klub 50.
Letimično se preispitujem u glavi, postavljam si blic pitanja na koja si dajem blic odgovore.
Jesi li sretna u ovih pedeset? Jesam, i te kako sam sretna.
Jesi li ostvarila svoje ciljeve? Manje više jesam, imam još nekog sitnog posla po tom pitanju, ali u suštini sam realizirana.
Žališ li radi nečeg? Ne, jer sve je upravo onako kako mora biti. Jednostavno kroz život naučiš da na neke situacije, ma koliko god želiš utjecati, ne možeš, pa ih s vremenom i prihvatiš, pomiriš se s njima koliko god bile bolne. Jbg.
Imaš li još velikih želja s 50?
Imam ih, i te kako da ih imam.
Ponekad imam osjećaj da je upravo sada to pravo vrijeme za nove priče, nove početke, nije bilo s trideset, ali sada s pedeset je baš to pravo vrijeme. Vrijeme koje jamči da će sve biti dobro.
I kad me pitaju, ma kako ti se više da? Odakle ti volja za nečim novim?
I te kako mi se da. Jedva čekam opet okrenuti novi list pa hajdemo još jedan krug iznova, to mi je izazov, tako znam da sam živa.
Ufurali smo se u neke svoje male živote, živimo od danas do sutra – životarimo, postavljamo si male ciljeve jer se velikih često bojimo. Bojimo se poraza, izvlačimo se na godine, starost, stanje u državi.
Kad sam si nedavno postavila neke nove ne baš male životne izazove pomislila sam, pa što će meni netko postavljati granice samo zato što imam pedeset? Ma boli me k…. i za godine, za sve i za svih – ja idem pa kud puklo da puklo. Ni prva ni zadnja. Svijet je prepun takvih kojima su godine samo broj jer neki broj svi imamo, i ta brojka ih ne sprečava da okreću svoj svijet naglavačke, ispočetka i na novo. Pa što bi onda mene spriječile?
Da, s pedeset okrećem još jedan list svog života, gradim si iznova neki novi svijet, bolji svijet. Gradnja će potrajati i već vidim da neće biti laka ali, svaki početak je nekako težak pa hajde, nema veze…
Bojim li se!
Ne! Čega da se bojim? Izlazim iz svoje jebene zone komfora i to me veseli, ispunjava me, motivira. Kao da sam se ponovno rodila, živa sam, diše, postojim… Uostalom, imam popriličan broj ljudi oko sebe koji se boje u moje ime pa što da se ja sekiram. Ne pada mi na pamet, samo nek oni brinu ako već nemaju pametnija posla, jer ja imam jebenog posla.
A i kad razmišljam o tom strahu, koliko smo prilika propustili u životu jer smo se bojali, jer nas je bilo strah? Masu toga nam je prošlo kroz prste, masu dobrih prilika, ali ne – igrali smo kao na sigurno pa jedino što smo dobili od „sigurnosti“ da smo i pošteno često popušili!