Zašto uporno očekujemo od drugih ono što nam nikada nisu obećali?

Koliko smo puta bili razočarani jer smo vjerovali da će se netko promijeniti, razumjeti nas ili ispuniti naše želje? A što ako problem nije uvijek u drugima, nego u očekivanjima koja smo sami stvorili?

„Mislila sam da će se promijeniti.” „Mislila sam da će me razumjeti.” „Mislila sam da ću dobiti povišicu.” Ako postoji rečenica koja je uništila više živaca od svih bivših partnera zajedno, onda je to upravo ta: „Mislila sam…”

U trinaestak godina pisanja kolumni prošla sam stotine tema, ali jednoj se uvijek vratim. Napisala sam hrpu osvrta na pojam „očekivanja“ . I još uvijek mi nije jasno kako netko ne razumije da je izvor razočaranja, bijesa, nemoći i nerijetko patnje, upravo to što smo nešto očekivali od nekoga.

 „Mislila sam…“

Misliti!? Hej! Nemoj misliti, molim te. Iza te rečenice slijedi, gotovo u pravilu, osjećaj razočarenja. Osjećam da si na rubu očaja, jer si „mislila“ da će se nešto odigrati ovako ili onako.

Pisala sam i o ljubavi i činjenici da volimo samo ako je ta ljubav onakva kakvom smo je zamišljali. Isto je i s poslom. Mislili smo, odnosno očekivali smo, promaknuće, povišicu i tko zna što sve ne… Slično je i s djecom… Očekivali smo od njih ovo ili ono… Mislili smo da će napraviti ovo ili ono…

Očekivanja proizlaze iz naših želja. A možemo poželjeti svašta. Doslovno. I najčešće želimo sve ono zbog čega ćemo se osjećati zadovoljno, voljeno, lijepo, prihvaćeno, uspješno…

Što kada se dogodi da nam se želje ne ostvare? Što ako ništa od onoga što smo očekivali ne dođe? Što će nam se dogoditi?

Ništa!

Nećemo umrijeti, bit ćemo nezadovoljni ili frustrirani. Ali ćemo preživjeti. Baš kao što će preživjeti i jedna od mojih prijateljica čija se očekivanja nisu ostvarila i, nažalost, neće.

Kad idemo na prve dejtove, kad nam leptirići u trbuhu prorade, kad ugledamo onaj tračak nade da smo konačno pronašli to nešto što tražimo, iako rijetki mogu suvislo reći što žele, „očekujemo“ i mamimo potencijalnog partnera u mrežu. Nerijetko tom partneru i sami pričamo bajke i pokazujemo se u boljem svjetlu nego što zapravo jesmo. Bilo da se radi o našim karakternim osobinama ili push-up grudnjacima. U jednom trenutku se, ovako ili onako, plastično rečeno, ogoliš.

Zamislite vi to razočaranje, kad vas muškarac konačno skine, a ono umjesto genijalne trojčice, uhvati vaše „ništa“. A, vjerujete mi na riječ, postoje muškarci kojima su žene s malim grudima stravično napete!

Isto je i sa situacijom u boksericama. Konačno zavučete ruku i ono kreće „potraga“. Gdje li se mišić skrio?! Vjerujem da postoje žene kojima su „mali“ napeti. Nažalost, nisam jedna od njih.

Otrježnjenje

Čitajući svojedobno o različitim fazama ljubavnih odnosa, naišla sam na zanimljivo objašnjenje emocionalnog ‘otrježnjenja’. Riječ je o trenutku kada partnera počinjemo promatrati bez ružičastih naočala, a vlastita očekivanja zamjenjujemo realnijom slikom osobe s kojom smo u vezi.

Psiholozi tvrde da emocionalno „otrježnjenje“ ne mora značiti kraj veze ili braka. Ono nam, zapravo, može pomoći da racionalno sagledamo partnera kao ljudsko biće, odvažemo ona naša očekivanja i pojam „mislila sam“, te shvatimo da i sami nismo savršeni. I samo neki prežive ovu, kako je oni zovu, treću fazu ljubavi. Odnosno prijeđu u četvrtu, i vole vas takve kakvi jeste.

Tako, nakon par godina veze, upitam jednu drugu prijateljicu, zna li što želi od muškarca s kojim je trenutačno. Pedesete se bliže (ne mislim da su četrdesete ili pedesete kraj svijeta, dapače), ali nekog Boga moraš znati vezano za ono što želiš ili ne želiš… I kad me dočeka to beznadno, bezidejno „ne znam“, a evidentno je da baš i nije najsretnija, poludim!

Slično je i s prijateljstvima, obiteljskim i poslovnim odnosima. Prije ili poslije dođe trenutak kada moramo prihvatiti da ljudi nisu uvijek onakvi kakvima smo ih zamišljali. I da nam nikada nisu ni obećali da će takvi biti.

Oprost

Još mladim curama čovjek i oprosti neznanje. Posve je normalno da stječu iskustva, da uče i, između ostaloga, upoznaju i sebe. Ali meni žene u četrdesetima i pedesetima koje se još traže i „ne znaju” nisu jasne. I još ostaju u tom jadu od veze, braka, prijateljstva s benefitima, pa čak i prijateljstvima… Još se nadaju. Još očekuju. Još „misle“ da se nešto može promijeniti zaglavljene s onim što su sebi dočarale kao istinu. Zašto godinama ostajati u nečemu što te čini nesretnom i očekivati da će se samo promijeniti?

Boli me kad misle da s njima nešto nije u redu, fizički, psihički… A zapravo bi samo trebale razmisliti o tom svom upornom pokušaju sabotiranja vlastitog života, radeći iste greške i očekujući, primjerice, od sadašnjeg partnera nešto što vuku iz prethodnih veza, a možda čak i iz djetinjstva.

Red je da pometem i ispred vlastitog praga, ne da samo pametujem. Trenutačno nisam sposobna za vezu. Ne mogu drugoj osobi dati ništa od onoga što bi jedan zdrav odnos zahtijevao i to pošteno priznajem. Ne prodajem bajke i ne očekujem od nekoga da mi popravlja život.

Ne možemo natjerati druge da nas vole, razumiju ili postanu ono što smo zamislili. Dobra je vijest, u cijeloj mojoj današnjoj homiliji, da možete prihvatiti činjenicu kako je nered u vašem životu nerijetko vaša odgovornost i da možete prestati čekati. Nakon toga, možete prihvatiti i činjenicu da još stignete sve sami popraviti!

Kako se ono kaže – nikad nije (pre)kasno!

WRITTEN BY
Drama Queen
Autentičan pogled na svakodnevne životne izazove, društvene norme i kompleksnost međuljudskih odnosa. Kolumne, pisane s dozom ironije i humora, pružaju osvježavajuću perspektivu, omogućavajući čitateljima da se poistovjete s temama i potiču ih na razmišljanje.