Prekrasan, proljetni, riječki dan uz veliko plavetnilo. Sjedimo na kavi, jedan nasuprot drugog.
Gledamo se.
Između nas osjeti se ta neka nevidljiva, ali divlja energija koja kao da se može rezati nožem. Trudim se tu divlju neman držati pod čizmom, jer tako je najbolje. Najbolje za mene, za tebe. Za oboje i za sve one koji nas okružuju.
Kroz glavu mi prolazi hrpa misli, jedna za drugom, kao da su na atletskoj stazi. Utrkuju se… Analiziram te do najsitnijeg detalja. Proučavam tvoju odjeću, manire, poglede, kako držiš šalicu. Proučavam intonaciju i boju glasa, gotovo mi ništa kod tebe ne može pobjeći. Razmišljam i o tome kojim si se parfemom danas našpricao.
Zgodan si, jebeno si zgodan i svoje 50-te godine jebeno dobro nosiš. Visok, markantan, galantan, s izuzetnim manirima, napucan, u treningu…
Baš sve!
„On ima sve ono na što inače padam u životu“, pomislih.
A tek ta košulja na tebi, fini sako koji se apsolutno stapa s tvojim gospodskim ponašanjem, fine cipele… Dakle, sve ono što je meni bitno, to imaš. Nudiš mi se samo tako, jednostavno, serviraš mi potpunog sebe na pladnju bez ijedne kočnice i bez imalo promišljanja.
Želiš da te uzmem i ne skrivaš to, ne bojiš se. Dapače, očekuješ, nadaš se, vjeruješ…
„Kakvo prokletstvo!“, pomislih u sebi.
Kršim se u sebi, ali negdje već unaprijed znam ishod naše situacije. Ne mogu dalje s tobom od te kave, to je vrhunac našeg odnosa. Ne želim sebi priuštiti “zadovoljstvo” koje se zove – biti druga. A, ne, imam dostojanstva i nekako prokleto i sebično volim sebe.
Pristajem jedino na odnos koji se zove, biti prva i jedina.
Iako je danas “biti druga” nešto što je normalno, prihvatljivo, čak i moderno, poželjno. Nažalost, ili na moju sreću, ja sam iz neke druge galaksije u kojoj se živi po nekim drugim, zastarjelim i skoro izumrlim principima.
Sama…
U mojoj galaksiji nije ok biti nečija ljubavnica, zadovoljavati se komadićima koje dobivaš jedino onda kad On ima vremena za tebe. Naravno, nakon posla, obitelji, prijatelja, treninga i ne znam koječega ne… K tome još ti i zamaže oči nekim prekrasno upakiranim skupim parfemom, večerom u bolesno luksuznom restoranu gdje te prešetava kao neki raritetni trofej, nakon kojeg i slijedi prokleto divlji seks koji na tren zadovolji vaše životinjske nagone…
Ali, na kraju prekrasne večeri ipak ostaješ sama, sa svojim mislima i čašom vina u ruci razmišljajući i analizirajući njegova već 100 puta dana obećanja. On ipak uskoro razvesti, napustiti ženu i djecu i započeti novi i bajkoviti život s tobom…A vrijeme prolazi i vrlo često očekivanog pomaka nema…
Hm, preveliki zalog…
Također, u mojoj galaksiji postoji nešto što se zove zakon karme i izuzetno ga poštujem, jer u životu sve košta. Ništa nije besplatno, sve jednom dođe na naplatu, prije ili kasnije, svakom od nas. Ako ne dođe nama, dođe našoj djeci ili djeci naše djece. Sva naša djela zapisuju se zlatnom olovkom negdje u nekoj dalekoj Božanskoj knjizi i sve se jednom vrati.
Dobila sam po prstima u životu nebrojeno puta. I neka sam, nije mi žao. Naučila sam da neke nevidljive i nepisane zakone treba poštivati…
Nažalost, često ne znamo drugačije nego tek kad nas zapeče i zaboli, onda kao da se osvijestimo i shvatimo što je ispravno, a što nije.
Tako i ovo, bez obzira koliko si prekrasan i zgodan, i što ta neka divlja energija kola među nama i može se rezati nožem, na posljetku ne mogu biti tvoja ljubavnica, jer postoji ona jedna stara narodna, ali tako životna koja glasi: „Oteto – prokleto…“
Nemam toliko muda igrati se sa životom, previše puta me da bih opet skupo platila trenutak nečeg ludog, divljeg i životinjskog. Neka, hvala, doći će ti neka druga koja će te jedva dočekati tako prekrasnog…
