Skok padobranom – koliko ljudi to ima među top 10 stvari koju moraju napraviti tijekom života. Iznenadili bi se, ali mnogima je želja, samo se većina ne usudi. Oni hrabriji i odvažniji, pak, kažu kako je skok među oblacima prava sitnica, a neizmjeran užitak. Jedna od njih je i 29-godišnja Vedrana koja se protekli vikend odvažila na prvi skok s 3.000 metara.
Pripreme i skok su se odvijali na Lučkom, odnosno iznad Zagreba – gdje su i najučestaliji skokovi u Hrvatskoj, iza toga slijedi aerodrom na Vrsaru, Malom Lošinju i Grobniku. Prvi dojmovi zapuštenog aerodroma u Lučkom, odnosno piste po njivi te mali avion nisu ulijevali samopouzdanje Vedrani, ali, kako kaže, profesionalna ekipa svakako je.
Prvo se treba pozabaviti papirologijom ispunjavanje podataka – ime, prezime, adresa, brojevi telefona, datum rođenja, broj osobne ili JMBG, kilaža te kontakt osobe kojoj se mogu javiti u slučaju nesreće ili najčešće netko dolazi u pratnji pa to nije potrebno. Treba se potpisati da si svjestan da se skok izvodi na vlastitu odgovornost i da djelatnici aerodroma nisu odgovorni ako nešto krene po zlu, zatim da si shvatio kako se treba ponašati na zemlji, u avionu, u zraku i pri slijetanju te da nisi pod utjecajem alkohola i opojnih droga, a ako si maloljetan netko od roditelja/skrbnika mora dati svoju suglasnost.
Želja za adrenalinom ne poznaje granice
Skakača ima svakakvih profila, mladih, starih, onih koji se boje i ne boje, žena mlađih i starijih, muškaraca zauzetih i slobodnih.
“Protekli vikend je tako skakala žena od 50 godina, zatim stariji muškarac kome je supruga poklonila skok (s padobranom), zatim je skakala cijela jedna obitelj – prvo roditelji, a onda djeca. Naravno, nisu svi poslušni, tako se jedna plavuša razmahala iako bi po uputama trebala biti mirna na početku skoka kako se ne bi previše rotirali“, prepričava Vedrana.
Instruktorima se tako zaista nije lako prilagoditi nepoznatim ljudima, jer je teško procijeniti kako će tko reagirati u zraku. No, padobranstvo i želja za adrenalinskim šutom definitivno ne poznaju dobne granice, nit postoji određen profil ljudi. Jedno je sigurno, kažu instruktori – žene su bolji "skakači" od muškaraca, jer su uglavnom hrabrije i ipak su opuštenije u tom sljubljenom položaju s instruktorom.
Nakon papirologije se oblači kombinezon i oprema te vaganje. Zajedno s opremom se ne smije prijeći 90 kg, za one iznad 100 kg se nadoplaćuje. Dodatno se plaća i visina iznad 2.500 m i to svakih 500 m više se plaća 250 kuna. Osnovna cijena skakanja tandema je 1.000 kuna.
“Za skok je najbolje obući nešto udobno, primjerice laganu trenirku i na noge obavezno zatvorenu ravnu obuću, najbolje tenisice ali čvrsto zavezane. Prije ulaska u avion se dobivaju upute – jednostavne i lagane za zapamtiti. Slijedi 20-tak minuta drndanja u avionu te skok uz odbrojavanje instruktora koji na lijevoj ruci ima i kamericu s kojom bilježi tvoju avanturu, jer kako oni kažu: što nije snimljeno, nije se ni dogodilo!“, prepričava mlada Zagrepčanka.
Pogled iz aviona je – savršen
"Vidiš cijeli Zagreb. Ploviš između pahuljastih oblaka i jedino kaj ti je na pameti je da jedva čekaš da skočiš! Instruktori te malo opuštaju zezancijom, zakopčaju, otvore vrata te odbrojavaju 3,2,1 i SKOK!!!!!!… I sve od toga do prizemljenja je jednostavno neopisivo – savršen osjećaj – mješavina slobode i uzbuđenja, adrenalin šusa dok juriš 200 km/h prema zemlji, a u biti nemaš pojma kaj ti se dešava i ne znaš gdje si, ali uživaš… Gledaš sve one njive, male točkice na zemlji (tj. ljude) i uopće ti niti u jednom trenutku ne padne na pamet da se padobran neće otvoriti – živiš u tom trenutku.“
Gotovo nitko ne odustaje
Slobodan pad traje oko 35 sekundi, iako sve proleti kao u pet sekundi, zatim se otvara padobran uz koji se onda uživa u panoramskom pogledu te se moguće rotirati i zezati uz komande koje ti instruktor onda prepušta. Događaju se, ali vrlo rijetko, i slučajevi da neki padaju u nesvijest ili povraćaju, no najbitnije je da ste svijesti i surađujete pri prizemljavanju, jer se moraju dignuti noge kako ne bi svi na nosu završili.
“Nakon slijetanja instruktor uručuje diplomu i to je u biti to. Problem je jedino ako nakon ovoga postanete adrenalin junkie“, zaključuje Vedrana.
Jedan od iskusnijih padobranca kaže kako gotovo nitko ne odustaje, pogotovo ne u avionu, većina ovako skoči samo jednom u životu, a oni koji se vrate najčešće postaju pravi padobranci. Problem je jedino što je to skup sport, ali je onima željnih adrenalina cijena očito nebitna.
Pripreme i skok su se odvijali na Lučkom, odnosno iznad Zagreba – gdje su i najučestaliji skokovi u Hrvatskoj, iza toga slijedi aerodrom na Vrsaru, Malom Lošinju i Grobniku. Prvi dojmovi zapuštenog aerodroma u Lučkom, odnosno piste po njivi te mali avion nisu ulijevali samopouzdanje Vedrani, ali, kako kaže, profesionalna ekipa svakako je.
Prvo se treba pozabaviti papirologijom ispunjavanje podataka – ime, prezime, adresa, brojevi telefona, datum rođenja, broj osobne ili JMBG, kilaža te kontakt osobe kojoj se mogu javiti u slučaju nesreće ili najčešće netko dolazi u pratnji pa to nije potrebno. Treba se potpisati da si svjestan da se skok izvodi na vlastitu odgovornost i da djelatnici aerodroma nisu odgovorni ako nešto krene po zlu, zatim da si shvatio kako se treba ponašati na zemlji, u avionu, u zraku i pri slijetanju te da nisi pod utjecajem alkohola i opojnih droga, a ako si maloljetan netko od roditelja/skrbnika mora dati svoju suglasnost.
Želja za adrenalinom ne poznaje granice
Skakača ima svakakvih profila, mladih, starih, onih koji se boje i ne boje, žena mlađih i starijih, muškaraca zauzetih i slobodnih.
“Protekli vikend je tako skakala žena od 50 godina, zatim stariji muškarac kome je supruga poklonila skok (s padobranom), zatim je skakala cijela jedna obitelj – prvo roditelji, a onda djeca. Naravno, nisu svi poslušni, tako se jedna plavuša razmahala iako bi po uputama trebala biti mirna na početku skoka kako se ne bi previše rotirali“, prepričava Vedrana.
Instruktorima se tako zaista nije lako prilagoditi nepoznatim ljudima, jer je teško procijeniti kako će tko reagirati u zraku. No, padobranstvo i želja za adrenalinskim šutom definitivno ne poznaju dobne granice, nit postoji određen profil ljudi. Jedno je sigurno, kažu instruktori – žene su bolji "skakači" od muškaraca, jer su uglavnom hrabrije i ipak su opuštenije u tom sljubljenom položaju s instruktorom.
Nakon papirologije se oblači kombinezon i oprema te vaganje. Zajedno s opremom se ne smije prijeći 90 kg, za one iznad 100 kg se nadoplaćuje. Dodatno se plaća i visina iznad 2.500 m i to svakih 500 m više se plaća 250 kuna. Osnovna cijena skakanja tandema je 1.000 kuna.
“Za skok je najbolje obući nešto udobno, primjerice laganu trenirku i na noge obavezno zatvorenu ravnu obuću, najbolje tenisice ali čvrsto zavezane. Prije ulaska u avion se dobivaju upute – jednostavne i lagane za zapamtiti. Slijedi 20-tak minuta drndanja u avionu te skok uz odbrojavanje instruktora koji na lijevoj ruci ima i kamericu s kojom bilježi tvoju avanturu, jer kako oni kažu: što nije snimljeno, nije se ni dogodilo!“, prepričava mlada Zagrepčanka.
Pogled iz aviona je – savršen
"Vidiš cijeli Zagreb. Ploviš između pahuljastih oblaka i jedino kaj ti je na pameti je da jedva čekaš da skočiš! Instruktori te malo opuštaju zezancijom, zakopčaju, otvore vrata te odbrojavaju 3,2,1 i SKOK!!!!!!… I sve od toga do prizemljenja je jednostavno neopisivo – savršen osjećaj – mješavina slobode i uzbuđenja, adrenalin šusa dok juriš 200 km/h prema zemlji, a u biti nemaš pojma kaj ti se dešava i ne znaš gdje si, ali uživaš… Gledaš sve one njive, male točkice na zemlji (tj. ljude) i uopće ti niti u jednom trenutku ne padne na pamet da se padobran neće otvoriti – živiš u tom trenutku.“
Gotovo nitko ne odustaje
Slobodan pad traje oko 35 sekundi, iako sve proleti kao u pet sekundi, zatim se otvara padobran uz koji se onda uživa u panoramskom pogledu te se moguće rotirati i zezati uz komande koje ti instruktor onda prepušta. Događaju se, ali vrlo rijetko, i slučajevi da neki padaju u nesvijest ili povraćaju, no najbitnije je da ste svijesti i surađujete pri prizemljavanju, jer se moraju dignuti noge kako ne bi svi na nosu završili.
“Nakon slijetanja instruktor uručuje diplomu i to je u biti to. Problem je jedino ako nakon ovoga postanete adrenalin junkie“, zaključuje Vedrana.
Jedan od iskusnijih padobranca kaže kako gotovo nitko ne odustaje, pogotovo ne u avionu, većina ovako skoči samo jednom u životu, a oni koji se vrate najčešće postaju pravi padobranci. Problem je jedino što je to skup sport, ali je onima željnih adrenalina cijena očito nebitna.
You must be logged in to post a comment Login