Kako je tužno koliko zlih ljudi na ovom svijetu ima. Čak ne moramo vrludati po svijetu – sasvim je dovoljno osvrnuti se oko sebe. Čak i tu, jako blizu, pored nas, ima toliko zlobnih ljudi – u matičnoj obitelji, među kolegama na poslu, među kvazi prijateljima…
Zle i pakosne ljude često sam kroz život nazivala prijateljima. Nisam vjerovala da netko s kim si proveo godine zaista može biti zao. Da netko, onom svom najbližem, radi pakosti – i pritom u tome uživa. Stvarno nisam vjerovala da je tako.
Međutim, kao i u svemu, tako i u tome, život te često i na sve moguće načine – demantira.
Šok i (ne)vjerica!
Ponekad za neke stvari, bez obzira na moju inteligenciju i mudrost, treba mi podosta vremena da složim slagalicu. Ne zato jer ne vidim što se događa oko mene, već zato što isključivo i samo – ne vjerujem sebi.
Jednom riječju – tuka!
I onda idemo po dobro poznatoj i uhodanoj životnoj špranci… Putuješ kroz život pa dobiješ po prstima prvi put. Pa opet ne vjeruješ u svoju procjenu. Dobiješ po prstima drugi put, zatim po 154. put… I konačno shvatiš da je osoba pored tebe zla, toksična, da nema dobre namjere i da je se trebaš kloniti.
Ništa me u životu nije koštalo više nego moja vjera u ljude – u ljudsku dobrotu, poštenje. Koliko sam se samo puta zajebala – i to onako pošteno i bez pardona.
Kako danas gledam na zle ljude?
Nekad sam ih znala mrziti, prezirati, objašnjavati, tražiti opravdanja za njihove loše postupke prema meni.
A danas? Danas ih uglavnom puštam da budu ono što i jesu.
Čim osjetim i komadić zla – samo se odmaknem.
Jer ja sama odlučujem o sebi, svojoj okolini i o tome čije ću smeće trpati u svoje uši.
Iskreno?
Jako mi je žao zlih ljudi. Sretan i ispunjen čovjek ne želi i ne radi zlo drugome. Naprotiv – podržava, potiče, motivira, tješi, razumije… ili se barem trudi.
Zli čovjek često misli da šteti drugome, a zapravo jedino kome šteti – jest sam sebi.
Sebe samog truje negativom i lošim energijama.
Vrijeme je najbolji prijatelj
Sjećam se jedne “moje”, za koju sam bila sigurna da smo si dobre frendice.
Zajedno kroz srednju školu, pa studij, izlasci, druženja, putovanja… I uvijek prisutne jedna u životu druge. Čak smo neko vrijeme radile u istim firmama.
Ja sam stvarno mislila da smo si – ako ništa – barem pristojno dobre.
Trebalo mi je 15 godina da shvatim tko je ta osoba pored mene – dobro umaskirani vuk u janjećoj koži. Vrijeme nam je često najbolji prijatelj. Iako to ponekad ne razumijemo, ono nas uvijek – nauči.
Trebalo je godina da se stvari dogode, raspetljaju, da progledam i priznam sebi da je ta žena za mene bila – izuzetno loša priča. Toksična. I da ju moram zauvijek odmaknuti od sebe. Bez mogućnosti popravnog. Bez objašnjenja. Bez ičega.
Jer ako ti netko godinama sustavno i sistematski podmeće nogu – to nije slučajnost. To je namjera. A za zle namjere popravnog nema. Ma nema čak više ni razgovora.
Čemu?
Priliku za ispravak treba zaslužiti. Ona se ne daje reda radi.
Što osjećam? Kako danas gledam na tu ženu? Nekad sam bila jako ljuta, ogorčena, razočarana.
A danas? Danas mi je – iskreno – jako, jako žao.
Ponekad promislim: koliko je samo dragocjenih minuta i sati svog života provela smišljajući kako mi podmetnuti nogu. Koliko je vremena utrošila na to kako mi “srediti” otkaz, koga huškati protiv mene – i sve to, naravno, bezuspješno.
Dok mi je s jedne strane kopala jame, s druge strane glumila brižnu frendicu.
Jebote?!
Stvarno mi ju je žao – zbog tolikog truda, angažmana, pa čak i maštovitosti u pokušajima da me “sreže”.
Na njezinu žalost, nije uspjela. U ničemu.
Žali Bože vremena. Uzalud. I sigurno nisam bila jedina na njezinoj listi…
Ponekad ju sretnem.
Susret se svodi na “bok/bok” i tek pristojno “kako si?”
Iskreno je žalim. Jer sve zlo koje je sipala po drugima – sipala je po sebi.
Zli ljudi nisu zli jer su se takvi rodili. Vjerujem da se svi rodimo čisti. A onda nas život mijenja. Ali, svatko ima zdrav razum. Svatko može – i mora – razlikovati dobro od zla. I odlučiti kako želi živjeti.
Ako si prema nekome ciljano zao – zapitaj se: prema kome si zaista zao?
Računica je jednostavna: zlo koje želiš drugome, nosiš u sebi. I prije ili kasnije, to zlo pojede tebe.
Život zna biti zajeban. Ali ima jednu dosljednu foru – sve što si u životu učinio, i dobro i loše, čeka te.I iza ugla te – opali. Da te osvijesti. Da te zaustavi. Da ti pokaže.
I zato, stvarno se pitam – što itko ima od toga da drugom radi zlo?
Na ovom svijetu smo kratko. Tren.
Pa nije li ljepše da taj mali tren provedemo u miru, ljubavi, podršci, razumijevanju?
Da se volimo, da se smijemo? Umjesto da se gledamo preko nišana, mrzimo jer je netko uspio a mi – možda nismo?
Čemu?
Kad bismo svi znali koliko stvarno kratko živimo, koliko brzo vrijeme leti…
Vjerujem da bismo se svi zapitali:
Kome i na što zaista želim trošiti svoje vrijeme?