Koliko međusobno razgovarate?
Znate li slušati?
Čujete li osobu nasuprot sebe ili samo jedva čekate da završi svoj monolog kako biste konačno vi krenuli sa svojim žalopojkama ili hvalisanjem?
Nisu to pitanja koja su pala s Marsa. To su pitanja koja se pojavljuju svaki dan, u različitim situacijama. I, ako ste barem malo osviješteni, vjerujem da biste ih s vremena na vrijeme trebali postaviti – ne nekome drugome, nego samima sebi.
Primijetila sam da ljudi sve manje znaju kvalitetno razgovarati. A što uopće znači kvalitetan razgovor?
Za mene kvalitetan razgovor izgleda ovako: slušam osobu nasuprot sebe, pokušavam je razumjeti, pitam ako mi nešto nije jasno i jasno iznosim svoje mišljenje kada ga druga osoba želi čuti ili kada za to postoji pravi trenutak.
Koliko god se družim s ljudima, a družim se, sve češće nailazim na situacije u kojima ljudima zapravo nije potreban iskren i dubok razgovor. Ne traže razgovor koji će ih potaknuti da osvijeste sebe, svoj problem ili možda pronađu barem trag mogućeg rješenja.
Danas sve više ljudi samo želi nekoga tko će ih slušati. Bez puno pitanja i potpitanja. Bez analize. Treba im netko kome će istresti dušu, ispričati sve ono lijepo, ali i ono manje lijepo što im život donosi.
Razgovor ili jednosmjerni monolog?
Nedavno sam bila na jednom druženju. Sjedim s jednom poznanicom, a cijela večer pretvorila se u monolog o njezinu životu – gdje je bila, što je radila, kako joj je bilo.
Cijela večer priče o njezinim životnim izazovima, problemima, putovanjima… Cijela večer bila je samo ona.
U jednom trenutku, valjda iz pristojnosti, pitala me:
“A što ima novoga kod tebe?”
Rekla sam: “Ništa posebno. Život ide, sve je, manje-više, u redu.”
Otprilike dvije minute poslije ponovno smo se vratile na nju. Na njezin život, njezina putovanja, djecu, muža… opet na sve njezino.
Sigurna sam da ono malo što sam rekla o sebi zapravo nije ni čula. Slušala je, ali nije čula.
Kasnije, na putu kući, pitala sam se: pa zašto smo se uopće našle?
Sada mi je jasno. Nismo se našle radi druženja. Našle smo se zato da bi netko nekome istresao dušu – svojim problemima, svojim izazovima, svojim uspjesima i hvalisanjem. Ne iz loše namjere, nego zato što su ljudi postali toliko zaokupljeni sobom da često više ni ne primjećuju osobu koja sjedi preko puta njih.
Jeste li to primijetili? Ja jesam. Gotovo svakodnevno.
Brzo osjetite kada vas netko aktivno sluša, kada pokazuje iskren interes za vaš život, kada vas nešto pita jer ga zaista zanima odgovor.
Jednako tako osjetite i kada je netko s vama popio kavu samo zato da bi istresao svoj prljavi veš.
Možda griješim. Možda sam samo u razdoblju života u kojem mi se takvi ljudi češće pojavljuju.
Ali nekako mi se čini da ih je sve više.
Odnosi ne mogu biti jednosmjerna ulica
Naravno, nije problem što ljudi pričaju o sebi. Svi to ponekad radimo. Svatko od nas nosi nešto svoje i lijepo je kada to ima s kim podijeliti.
Problem nastaje kada s druge strane više nema interesa. Kada izostane ono iskreno: “A kako si ti?” Ili ga ima, ali samo reda radi, tek toliko da bi se razgovor što prije vratio na vlastitu priču.
Takvi razgovori me danas sve više umaraju. Ili ih odradim ili ih jednostavno izbjegnem.
Ne zato što nemam razumijevanja za tuđe probleme. Imam ga, često i više nego što bih trebala. Nerijetko i na vlastitu štetu.
Odnos ne može biti jednosmjerna ulica. Ne može uvijek jedna osoba biti ona koja sluša, razumije, pita, pamti i daje sebe, dok druga samo uzima prostor i vrijeme.
Čini mi se da su danas mnogi odnosi upravo to – jedna velika jednosmjerna ulica. Svatko gura svoje, svatko govori svoje, svatko je sam sebi najvažniji.
Između pričati i razgovarati postoji velika razlika
Zato danas puno više cijenim one razgovore nakon kojih dođem kući i pomislim:
“Baš mi je bilo lijepo.”
Ne zato što sam ispričala svoj život ili saslušala nečiji, nego zato što smo se stvarno sreli. Oboje.
Sve manje mi je važno koliko dugo s nekim sjedim na kavi.
Puno mi je važnije jesmo li se uopće čuli, razumjeli, osjetili i obogatili jedno drugo.
Čini mi se da smo s vremenom zaboravili komunicirati. Zaboravili smo se čuti i osjetiti.
Kao da smo iskreno zaboravili pitati: “Kako si?” i pritom stvarno željeti čuti odgovor. Pitanje “Kako si?” postalo je više stvar pristojnosti nego istinskog interesa.
Osjeti čovjek kada ga netko sluša samo zato što je red.
Osjeti se i kada ga netko sluša zato što mu je stvarno važan.
Možda zato danas sve češće biram šutnju i samoću umjesto ispraznih razgovora. Biram ljude uz koje ne moram loviti svoj red da nešto kažem niti se boriti za dvije minute pažnje.
Biram ljude koji razgovaraju. Koji još uvijek znaju slušati, čuti, razumjeti i osjetiti.
Jer između pričati i razgovarati ipak postoji jedna izuzetno velika razlika, a čini mi se da smo baš tu razliku negdje usput izgubili.