Moja prijateljica se razvodi već godinama. Godinama slušam kako vrti istu priču u krug.
Sad se ne mogu razvesti jer imam mala primanja, ne mogu se razvesti jer su djeca mala, ne mogu se razvesti jer nemam siguran posao, ne mogu se razvesti jer… Jer, uvijek je nešto i kad možda nema ništa od nekud se stvori nešto.
Uvijek je to jedan začaran krug koji se svodi na opravdanja, izlike, pretakanje iz šupljeg u prazno uporno čekajući pravi trenutak kako bi krenula u realizaciju svojih želja, ideja i planova. Kao i uvijek u životu, u teoriji sve zvuči super, praksa je ta koja često šteka.
Pravi trenutak
Slušam je godinama kako uvijek za realizaciju čeka onaj pravi trenutak.
Često se pitam koji je pravi trenutak za djelovanje?
Je l’ uopće postoji pravi trenutku životu?
Ustvari, što znači pravi trenutak?
Je l’ to trenutak u kojem se stvore idealni uvjeti za djelovanje i odmah zamišljamo kako ćemo dobiti jamstvo da će biti sve dobro.
Hm, nisam baš sigurna.
Često u životu nisam čekala onaj pravi trenutak za realizaciju svoje odluke, za rezove, za iskorak, za povlačenje. Nisam čekala, jer sam svjesna činjenice da ako nisi siguran u sebe i u ono što radiš, niti jedan trenutak nije pravi. Uvijek će nešto biti.
Međutim, kad se uskladiš sam sa svojom odlukom i ona sazre u tebi onda je to – to. Osjećaš da možeš, da znaš i da će biti sve dobro, iako sve ustvari izgleda apokaliptično.
Jednostavno, moraš u svoj svojoj punini znati da stojiš iza sebe, iza svojih postupaka i da ćeš svjesno odgovarati što god da se dogodilo, kako god završilo. Samo ti sam, nitko drugi.
I onda naravno da se javljaju strahovi. I to ne jedan već 1000. Dodajte tome i teške analize, a što ako bude ovako, što ako bude onako?
Što te čeka!?
Nitko ne zna kako će biti i što te čeka sutra, prekosutra, nema garancije da će biti sve dobro.
U većini svojih životnih odluka, rijetko kad sam čekala pravi trenutak zato što znam da ga nema, ne postoji. Često sam djelovala kroz život intuitivno, po emociji. Kao kad neplivača baciš u duboko more i tu više nemaš što, ili u trenu proplivaš ili se utapaš. Jednostavno, često sam zažmirila i rekla sebi ja idem, pa kud puklo da puklo, što bude da bude!
Nema treće.
Uvijek sam isplivala, uvijek je na kraju bilo sve dobro iako na početku nije tako izgledalo. U naoko bezizlaznim situacijama proradi ti taj gen za preživljavanjem, proradi ti taj inat i želja za borbom.
Uvijek ima izlaza
I često, koliko god izgledalo bezizlazno, život stvarno radi za nas iako toga često nismo svjesni. Jadni smo, prestrašeni, bojimo se sami sebe, donosimo odluke iz straha ili ih uopće ne donosimo. Tapkamo u mjestu ne djelujući i čekamo neki bolji trenutak, neki bolji život koji neće doći jer zaboravljamo da bez akcije nema niti reakcije.
I često znam promišljati o tome koliko je samo života prošlo jer nismo djelovali. Jer se nismo pomakli, jer nismo učinili ništa. Jer smo čekali onaj idealan trenutak ne shvaćajući da ga stvaramo sami…
