Drama Queen: Ništa više nije bilo isto…

pexels-photo

Bilo je to prije kojih 18 godina. Vedre i vesele sjele smo s prijateljem u auto i uputile se u veliki grad na veliki događaj o kojemu uopće nismo pričale. Bila mi je sestra, bila mi je prijateljica… Otišle smo i više nikad ništa nije bilo isto.

Možda sam bila premlada i prenaivna da bih shvatila o čemu se tu radi. A  radilo se par života, ne samo o jednom, koji će postati drugačiji. I to točno onako, dramski, preko noći. Par života koji su, možda, postali posve drugačiji od onoga što se moglo dogoditi. Kako reče jedna teta, tarot majstorica, u članku na She.hr –  sudbinu sami biramo. U jednu ruku bih se složila, a u drugu rekla da na nas utjecaja imaju događaji koje uopće ne možemo kontrolirati.

Ušli smo u sobu, nakon operacije i narkoze, i shvatili da više nema povratka na staro. Da nas čeka neki novi život. Žena kojoj sam se divila, žena uz koju sam odrasla, žena koja mi je bila idol netragom je nestala. Trebalo je biti rutinski, ja sam to kao djevojče doživjela posve rutinskim, bezopasnim… Prvi put je bilo ok. Malo je bila ćelava i to je to. Nastavila je normalno sa životom, kao da se ništa nije dogodilo. Završila studij, udala se, rodila, radila… Znam to. Gledala sam to s nekih 6 -7 godina. Sviđala mi se tada njena frizura kao u Sinead O’Connor u najboljim danima. Bila mi je najljepša bez kose…

U prvotnom šoku, posve nedorasla situaciji, skrivali smo danima ono što je jedna operacija, koju je sama kao doktor medicine minorizirala, o kojoj nije željela uopće pričati, odradila. Sjećam se, išle smo u kupnju perike, smijale se i zezale, iščekivale još jednu operaciju dobroćudnog tumora mozga. Mislim da nije htjela znati što je čeka. Mislim da ju je bilo strah i nismo ni doma pričali o tome. Blaženo neznanje. Odradit će to i, na noge lagane, u nove pobjede. Važno da frizura bude postojana i da nitko ne skuži što se događalo s njom tih par dana. Nije htjela pitanja, nije htjela da je itko žali. To je bio cilj. No, maleni spazam je obrisao memoriju. Obrisao je riječi. Obrisao je sjećanje. Desna strana tijela je ostala posve ukočena…

Ne mogu zaboraviti lice moje mame, njene starije sestre, kada ju je ugledala u bolničkoj postelji. Rehabilitacija. Učenje govora, pisanja, hodanja… Riječi koje znaš. Imena koje znaš, a kao da se igramo pantomime jer ih nikako izgovoriti… Beskrajni opisi nečega što služi nečemu jer ne znaš kako se to u jednoj riječi kaže… Da. Prilično frustrirajuće.

Ne pišem (opet) nekakvu tužnu priču. Živa je i zdrava. Još uvijek je pomalo robot koji se ne može sjetiti pokoje riječi, ali se skužimo. Nakada prije, nekada kasnije… Doktorica medicine, žena koja je trebala pomoći i pomagati kao specijalist fizijatrije baš takvima poput sebe, zatvorila se u svojih 4 zida neke 3 godine. Nije izlazila, nije pričala, nije se družila. Nije vježbala, nije napredovala, a ja nisam shvaćala… Skrivena u svom sramu, valjda, jer nije ono što je nekad bila. Bolest ne bira. Ne bira između čistačice i doktora. Ne bira između djevojki ili majke kojeg djeteta. Bolest zakuca. Ali, bolest i hendikep nikad ne trebaju biti sramota. Pišem da nekima objasnim jedno veliko zašto. Zato. Zato da se možda sama sebi opravdam jer onda nisam znala. Možda da nekome pomognem jer onda, a ne mogu reći ni da danas znam, kako pomoći… Da možda sama sebi, ili njoj, kažem i dokažem da neki drugi mogu i žele. Da nema prepreka… Da je snaga volje car…

Koji znaju govoriti, govore kratko“, rekao je Fjodor Mihajlovič Dostojevski, pa ću zašutjeti jer mi je doista teško ovo pisati i nadati se da ste shvatili.