Kako su nam bajke otežale život?

Ljudska percepcija je subjektivna i sugestivna. Od malena slušamo divne dječje bajke o spašenim ljepoticama, o snažnim junacima, o ružnim zlim osobama i presvetim ljepoticama.

Bajke su vrlo naivne i nevine. Djeca ih, naravno, vole slušati i uživaju u zamišljanju likova iz priče. A uvjerenja se slažu, jedno na drugo.

Obrasci naučeni u djetinjstvu zadržavaju se tijekom života, te utječu na naše misli.

Što učimo iz bajki?

Bajke su sastavni dio odrastanja. Djeca, naravno, nemaju kritičko mišljenje, pa koliko god znatiželjni bili, ne vide ništa spornoga u tome da junaci spašavaju unesrećene ljepotice, da žene pretvaraju žabe u zgodne mladiće, i slično.
No, mi koji smo prerasli bajke, i putem razvili kritičko mišljenje, ipak možemo primijetiti da smo iz bajki pokupili mnogo stereotipnih i pogrešnih pretpostavki na kojima možda danas temeljimo svoje najveće životne pogreške.

1. Princeza je poljubila žabu, kad gle, pred njom se stvori predivan muškarac

Dakle, žena je „popravila“ muškarca, vidiš da se može!

Šalu na stranu, dio ženske populacije danas se bori s vrlo teškom bitkom: „nikako da dovedu muškarca u red“. Pokušavaju ga preodgojiti i natjerati da bude onakav kakvim su one svoga supruga zamišljale.
Znanost govori otprilike ovako: Razmislite samo koliko vam je teško promijeniti neku svoju naviku (sebe), i shvatit ćete da je drugoga promijeniti nemoguće.

Zašto onda mi žene uporno radimo na tome?

Osim što nas je priča o žabi i princezi uvjerila u nemoguće, svatko od nas ima ideju kakvog partnera želi. Ta se slika gradi godinama, kroz različita iskustva, a posebno kroz promatranje odnosa naših roditelja. Nama se partner kakvog želimo čini jedini ispravan — „normalan“. Kad naš postojeći partner čini nešto što odstupa od te slike, mi se ljutimo i pokušavamo ga ugurati u taj kalup. Ne tražimo da bude savršen, samo „normalan“.

Normalno ne postoji. Svakome je normalno nešto drugo.

Zašto neke žene privlače „zločesti dečki“?

Mi žene volimo popravljati stvari kako bi zapravo duboko u sebi popravile svoje samopouzdanje.
Kad od žabe učinimo muškarca, osjećaj ponosa na svoje remek djelo itekako gradi našu (nesigurnu) sliku o sebi. Umjesto toga, kada žena sazre i poradi na sebi, shvati da vrijedi upravo takva kakva jest i da ne mora pretvarati nikoga u ništa kako bi spoznala svoju vrijednost. Jednako tako, kada to prihvati, poželjet će i muškarca koji joj može pružiti sve ono što njoj treba, bez da ga prije toga preodgoji.

2. Dobri likovi su lijepi, zli su ružni

Dobro uvijek nadvlada zlo, u bajkama. Ali, zašto su “lijepi” uvijek dobri, a “ružni” zli? Ima li to kakvih posljedica?
Neka istraživanja pokazuju kako su privlačni ljudi uspješniji. Daniel Hamermesh u svojoj je knjizi Beauty Pays: Why Attractive People Are More Successful prikazao rezultate prema kojima privlačni ljudi zarađuju prosječno 3–4% više, brže se zapošljavaju, dobivaju bonuse i promaknuća te su više pozicionirani u kompanijama. Autor objašnjava kako ovi zaposlenici više prodaju i vjeruje kako je taj poslovni uspjeh povezan s fizičkim izgledom.

Djelomično se ova razlika može objasniti većim samopouzdanjem “privlačnih” ljudi, no s obzirom na to koliko je važnost “ljepote” zastupljena u današnjem društvu, čini se da ipak izgled ima velikog utjecaja.

3. Kad ju je princ poljubio, usnula Trnoružica napokon se probudila iz dubokog sna

U bajkama često susrećemo plahe, ljupke djevojke koje ne mogu prstom mrdnuti bez svojih snažnih heroja. Uzmimo primjer Zlatokose, ona je prelijepa, nježna, dugokosa djevojka koja živi zarobljena u visokom dvorcu sve dok je njen super junak ne spasi. Lijepa je priča, ali poanta koja se može izvući je „spasi me, jer sam bez tebe nemoćna“.
Ovo nije pitanje romantike, svima ponekad odgovara da se drugi pobrine za nas. No, do problema dolazi ako osoba trajno zadrži taj obrazac jer tada govorimo o nesamostalnoj osobi, neki koriste naziv „priljepak“, koje odgovornost za vlastiti život serviraju drugome, da ih spasi.

Zamislimo na tren kako izgleda odnos u kojem djevojka čeka da je dečko zabavi. Smije li on izaći na piće sa svojim prijateljima, a da ga ona ne zove jer je njoj dosadno i ne shvaća kako se usudio ostaviti je samu da se snalazi?
Nije poanta ne pričati djeci bajke. No, kada malo porastu treba ih odgajati realnije. Zašto djevojka ne bi naučila biti snažna? Društvo, na svu sreću, napreduje (ili se barem tome nadam)!
Suvremena bi Pepeljuga otvorila obrt za čišćenje, uložila u promociju svog obrta i ne bi jurila sa zabave jer bi bila samostalna žena koja ne dozvoljava da joj netko ograničava vrijeme.

4. I tako su živjeli sretno do kraja života

Bajka po svojoj definiciji ima sretan kraj, a često završava upravo vjenčanjem. Iz toga bismo mogli zaključiti kako brak rješava sve probleme u vezi što je naravno sasvim pogrešno. Ako ljudi ulaze u zajednicu s očekivanjem da će partner promijeniti navike koje mu do sada nisu odgovarale, samo zato što su sada supružnici, takav će se partner razočarati u brak.

Kad bi bajke bile realnije, završetci bi bili: i tako su nastavili graditi odnos dok god su to željeli.
Istraživanja u kojima su ispitivani ljudi u kasnoj starosti pokazuju kako se jedan čimbenik pokazao univerzalnim za sretan život — kvalitetan i ispunjavajući odnos s partnerom. To ne znači da su samo bili u braku već da su na tom braku i radili. Nije dovoljno imati partnera za sreću, potrebno je biti partner.

Kad su braća Grimm i ostali pisali ove lijepe bajke, društveno uređenje bilo je znatno drugačije. Obožavam bajke i vjerujem da su one nužan dio odrastanja. Ali, također vjerujem da ih se treba i prerasti. Čarolija se možda događa, ako si je sami stvorimo, a superjunak se postaje radom na sebi.

Koja bajka je vama bila omiljena?

Preporuke za čitanje:

  • Daniel Hamermesh: Beauty Pays: Why Attractive People Are More Successful
  • Ivana Šešo i Emina Pršić: Kad te bajka sastavi, a život rastavi

Sara Peranić

Autorica bloga Sluša-Lica za osobni razvoj, partnerske odnose i mentalno zdravlje. Edukantica za psihoterapeuta i mag.socijalne pedagogije.

Za više informacija pogledajte https://www.instagram.com/slusa_lica_blog/

Sara Peranić