Novi početci – teški i oni teži

najljepši pogledi na svijetu

Uvijek me iznova oduševi kako je definicija stresa vrlo bliska onoj promjene i novih početaka: unutrašnji odgovor organizma na unutarnji ili vanjski zahtjev za prilagodbu. Svaki put kad odaberem temu i upustim se u proces pisanja osjetim tu dualnost, potrebu da podijelim i otpor koji govori kako je možda bolje, korisnije, lakše učiniti ovo ili usmjeriti energiju u ono…

Često ne pomaže niti osvještavanje da se, kao i svi mi, vrtim u kolu s dva stara znanca –  odgađanjem i unutarnjim kritičarom. I jedan i drugi pojačavaju tempo i lijepo surađuju da mi poljuljaju ravnotežu. Pri tome se, naravno, ludo zabavljaju. Ponekad se čini da upoznavanje psiholoških procesa sliku trenutnog stanja čini još detaljnijom, skoro neprirodno naturalističkom, a kad se primaknete bliže sve se rasprši u gomilu točkica, kao impresionističko ulje na platnu. 

Razumijevanje…

Razumijevanje da je ovaj ciklus univerzalan i procesi dobro poznati ponekad se čine jednako korisni kao da znate kemijski sastav živog pijeska dok lagano klizite u njega, niti malo. Kao i većina, često se držim se onog što znam i u čemu se osjećam ugodno. Pronalazim rješenja i važem opcije, bodujem, analiziram i planiram korake. Kao i velika većina, isključujem se iz direktnog iskustva koje je obilježeno nelagodom u misli koje su poznate i, naoko, korisne. Kao i svi koji na ovaj način pristupaju promjenama i novim početcima ponekad žrtvujem kvalitetu iskustva u životu za ugodu poznatog i predvidljivog.

Ono što u posljednje vrijeme nastojim prakticirati je suosjećanje za mene samu kroz početke i izazove.

Prvi korak se odnosi na to da pojačam empatiju na najjače i utišam ostalo, kao da je u pitanju bijeli šum. Nastojim stvoriti prostor za svoje emocionalne reakcije sa znatiželjom, blagošću i otvorenošću. Pokušavam bez procjene i sažalijevanja doživjeti trenutak. Većinu vremena navedeno donosi olakšanje jer nastojim ne dodavati ulje na vatru slušajući unutarnjeg kritičara ili prepuštajući podij panici.

Drugi korak se odnosi na prihvaćanje iskustva onakvog kakvo jest, ljudsko i univerzalno. Svi mi griješimo i svi smo skloni svoje propuste staviti pod povećalo, kao da nisu dio ljudskog iskustva već karakterna mana. Ako sam jako dobro raspoložena dam svom unutarnjem kritičaru dozu empatije jer znam da se trudi najbolje što zna i radi ono što je naučio. To ga uglavnom razoruža, nije navikao na takav tretman.

Na kraju svakako nastojim uključiti voljnost da promotrim situaciju s prihvaćanjem i otvorenošću, bez osuđivanja. Na ovaj način si otvaram manevarski prostor da postupim u skladu s mojim vrijednostima, a ne tjerana krivnjom ili vođena tjeskobom. U većini slučajeva se tada oslobodi prostor da učinim nešto meni važno i vrijedno, primjerice, nastojim napisati smislen i autentičan tekst.