Opet mama!: Treće pa…

Ne znam ima li “boljeg” načina za početak ove “Opet mama” priče, od toga da se predstavim. Imam 37 godina, supruga i dvije djevojčice. I za nekoliko mjeseci opet ću biti mama (i imati 38). Bit će to gotovo deset godina (devet i pol) otkako sam rodila drugu i gotovo 14 (13 i pol) od prve. I “naravno” da sada nakon dvije, želim jednoga.

Baš to bila je većina komentara okoline, a osim tog scenarija postojao je još jedan – “omaklo im se”. Jer, tko bi normalan u tim godinama, pored dvoje velike djece, želio bebu. A, ako su je već željeli, to je zato što postoji 50 posto šanse da će dobiti sina.

Premda su neki takve svoje komentare pravdali zezanjem, priča iz sredine prošlog stoljeća govori kako je danas sve isto kao i tada uz dodatak tog “šalim se“ opravdanja.

Baš nekidan mi je pričala baka kako je to izgledalo kad se rodila moja mama. Njezin je djed bio toliko razočaran što je njegov sin jedinac (najmlađi, nakon četiri sestre… i tko zna koliko bi ih još bilo da se “presveti” nije rodio) dobio kćer, da ju je odbijao pogledati čak šest mjeseci iako su živjeli pod istim krovom. Bila je to samo jedna od većine tadašnjih obitelji u kojoj se zbog iste stvari tugovalo, a nažalost ima toga i danas.

Dakle, djevojka, pardon žena, ima 23 i čeka četvrto. “Ovaj put sina“, govori teti u vrtiću (inače mojoj prijateljici). „Nakon njega više neću morati rađati“, objašnjava.

I meni je to zvučalo pomalo nevjerojatno, jer je izostalo ono famozno “šalim se“ opravdanje, ali zaista, to je bilo nekidan, ne u prošlom stoljeću, ne na nekom selu, već u drugom najvećem gradu u Hrvatskoj. Baš kao što su mami moje druge prijateljice, danas gospođi u šezdesetima, osamdesetih govorili “mora da je poludjela kad je nakon sina i kćeri poželjela treće dijete“.

Kad ono poželiš nešto treće…

Danas, kad poželiš treće, srećom tako ipak ne razmišlja većina, dok se manjina, jasno je – šali. A mene sve to toliko zna iživcirati da me na moje konstantno “mogla bi se beba zvati Maša ili Gita ili Greta… cure, a kako biste vi htjele da se zove seka…“ muž samo upitao: “hoćeš li ti stvarno biti razočarana ako budeš morala birati ime za dječaka?“.

Silno razočarana bila je primjerice moja kolegica s posla kad je nakon Andreja i Filipa ponovno smišljala muško ime. Pričala mi je da je tjedan dana bila neutješna i silno plakala i to u tandemu sa svojom mamom, jer su se svi u obitelji nadali curici. Zamislite sada da ja kažem da sam neutješna zato što čekam treću curicu, čak i uz opravdanje da poput nje samo želim jedno novo iskustvo?! A zamislite da kažem da bi nakon dvije djevojčice upravo zato bilo lijepo doživjeti odrastanje jednog malog dječaka?! Mene bi za razliku od nje, u oba slučaja ipak razumjeli, jer tako i treba biti.

Kako će ustvari biti, otkrio mi je nedavno jedan danas popularan, skup i preporučljiv test za sve buduće mame iznad 35. Nešto manje od četiri tisuće kuna donijelo mi je (osim spoznaje da koliko god moj ginekolog bio stručan da na ultrazvuku točno ustanovi spol, bebin DNK tu nikako ne može pogriješiti) ono najvažnije – sreću i mir jer znam da u meni raste zdrava beba. Pa bi li mi, bi li ijednom budućem roditelju, išta osim toga uopće i trebalo biti važno?!

Pozdravlja vas Opet Mama!