Svi trebamo dodir

nakon poroda

Svi mi trebamo i želimo kontakt, on je osnovni aspekt ljudskog opstanka. Još kao novorođenčad trebali smo siguran fizički kontakt koji nas je dočekao i zaštitio. Dodir i kontakt su i jedan od načina komunikacije, pa tako naš sustav osjeća sigurnost, podršku i povjerenje kroz cijeli organizam. Naše najranije veze iz našeg najranijeg perioda su s našim roditeljima/skrbnicima. Kroz te veze mi razvijamo stilove vezanosti koje zatim utječu na nas kroz cijeli naš život.

John Bowlby je utemeljitelj teorije vezivanja, te je utvrdio da će kvaliteta emocionalnih odnosa u našem ranom djetinjstvu oblikovati naše odnose tijekom života. Kroz kvalitetu tih odnosa mi formiramo sliku o sebi, ali i o svijetu – da li smo vrijedni ili nevrijedni ljubavi, da li je svijet sigurno ili nesigurno mjesto za život. Ta slika se stvara kroz interakcije s ljudima oko nas dok smo djeca, te na koji način odgovaraju ili neodgovaranju na naše najranije potrebe.

U slučaju da su na naše potrebe uspjeli pravilno odgovoriti, mi smo se osjećali voljeno, sigurno i viđeno. No, ako su naši impulsi i potrebe bili odbacivani, negirani ili je odgovor koji je uslijedio bio neadekvatan po nas, mi smo se osjećali nevoljeno, nesigurno, odbačeno i slično. Ovisno koju sliku smo o sebi i svijetu stvorili mi ćemo taj “program” nositi dalje kroz život i u kontaktu s drugim osobama.

Četiri tipa vezivanja

Postoje četiri tipa vezivanje. To su:

  1. Sigurno vezivanje – djetetove potrebe i impulsi su bili prepoznao je skrbnik i na njih su pravilno i dosljedno reagirali. Djeca i odrasli koji su dobili ovo vezivanje pokazuju više pozitivnih emocija, imaju razvijen osjećaj sigurnosti, skloni su istraživanju i boljem rješavanju problema i mogu ostvariti kvalitetne odnose.
  2. Izbjegavajuće vezivanje – najčešće se radi o pomalo hladnim, distanciranim skrbnicima, koji zadovoljavaju osnovne potrebe djeteta, no često imaju problem s djetetovom potrebom za bliskim kontaktom i ne osjećaju se dobro kada dijete traži fizičku i emocionalnu bliskost. Ovakvi skrbnici su uglavnom koncentrirani na materijalno zbrinjavanje i uspostavljanje discipline kod djece. Djeca ovakvih skrbnika s vremenom nauče da ne pokazuju svoje osjećaje jer na njih neće dobiti odgovarajući odgovor, te kasnije pokazuju manjak empatije, želje za istraživanjem, često izbjegavaju bliske emocionalne odnose, nedostaje im osjećaj sigurnosti i povjerenja i generalno ih bliski kontakt čini nervoznima.
  3. Ambivalentno vezivanje – problematika ovog vezivanje je što u ranoj dobi skrbnici nisu bili dosljedni u odgovaranju na djetetove potrebe, pa su ponekad imali pravilni odgovor, a nekad ne. Dijete skrbnike zbog toga doživljava kao opasne jer šalju dvostruku poruku. Najčešća problematika koje se ovdje razvija je osjećaj velike nesigurnosti i nepovjerenja. Kod ovog vezivanja osjećaj samopoštovanja ovisi isključivo o podršci i odobravanju izvana, dolazi do velike emocionalne nestabilnosti i osjetljivosti na stres. U kasnijoj dobi ove osobe će često imati promjene raspoloženja – napadaje ljutnje ili bijesa, tražit će puno pažnje od drugih, ali će ju zatim i odbijati. Osobe su u najranijoj dobi primile dvostruku poruku i to je upravo ono što kasnije šalju na van…
  4. Dezorganizirano vezivanje – ako su skrbnici djeteta bili psihički loše, zlostavljani ili sami zlostavljači dijete je od njih dobili jako negativnu namjeru i smatralo ih neprijateljima. Dezorganizirano vezivanje je najkaotičniji stil vezivanja i osobe koje imaju ovaj stil vezivanja kasnije u životu razvijaju kaotične emocije i jako teško ulaze u kontakt i ostvaruju bliske odnose. Radi se o kombinaciji sva tri stila koja smo nabrojali gore i ta djeca i odrasli nemaju neki uhodan obrazac ponašanja i najčešće se ponašaju nedosljedno.

Jedan od načina na koji doživljavamo vezanost je i putem kontakta – dodira. Siguran i nježan kontakt u najranijoj dobi pojačava nam osjećaj povezanosti i sigurnosti. Ako smo to dobili u nama će biti pohranjena informacija da smo dobrodošli, prihvaćeni, voljeni i povezani. Ta informacija opušta naš sistem i tu sigurnost nosimo dalje kroz život kao matricu prema kojoj definiramo sebe, druge odnose i naš odnos prema svijetu.

Američki eksperiment s djecom

Tužno, ali istinito na ovu temu 1944. proveden je eksperiment na 40 novorođenčadi podijeljeno u dvije skupine.

Prva skupina djece rasla je u normalnim uvjetima, no druga skupina djeca stavljena je u posebnu ustanovu gdje su im skrbnici zadovoljavali njihove osnovne potrebe (mijenjanje pelena, hranjenje i slično), no skrbnici su dobili zadatak da djecu ne diraju i ne ostvaruju kontakt očima više nego što je to potrebno – nisu imali nikakvu komunikaciju ili interakciju s njima. Nakon samo 4 mjeseca eksperiment je morao biti zaustavljen. Polovica djece je umrla u samo 4 mjeseca od početka eksperimenta, 2 djece je umrlo i nakon što je eksperiment zaustavljen i što su ih odveli na bolje mjesto i pružili im bolje uvjete, a svima je postalo jasno da će mali broj djece koji je preživio ovaj suludi eksperiment će odrasti u psihički oštećene osobe, mentalno deformirane i slično. Znanstvenici su isključili bilo kakvu sumnju na fizički uzrok smrti jer su sve bebe bile u potpunosti zdrave na početku eksperimenta.

U prvoj skupini djece koja su odrastala u normalnim uvjetima nije bio zabilježen niti jedan smrtni slučaj, a bebe su bile zdrave i dobro su napredovale.

20 godina kasnije napravljen je sličan eksperiment, ali zbog zakona o zaštiti djece ovaj puta su u eksperimentu korištene bebe majmuna. Rezultat ovog eksperimenta bio je identičan – polovina mladunčadi koja je dobivala ispravnu njegu bila je dobro i zdravo, a polovina koja je lišena kontakta ili je umrla ili je bila nesposobna za mentalno zdrav život.

Hvata me jeza na samu pomisao na ove eksperimente i u prvom i u drugom slučaju i na sreću današnja istraživanja imaju zakone protiv toga. Spoznaje ovog grubog eksperimenta su da novorođenčad/mladunčad itekako osim zadovoljenja osnovnih potreba trebaju i socijalnu interakciju sa skrbnicima koja je presudna u tom ranom periodu.

Psiholog i znanstvenih Allan Schore dokazao je da niska razina dodira kod novorođenčadi dovodi do pojačanog stresa u tijelu djeteta i disregulira njegov živčani sustav. Budući da bebe ne mogu dugotrajno regulirati vlastiti živčani sustav, nedostatak kontakta može imati dugotrajne, kronične posljedice na njihovo zdravlje.

Kontakt/dodir u terapiji

Sve je više pravaca u terapiji koje koriste siguran tjelesni dodir/kontakt kao sastavni dio terapijskog rada. Osim u tjelesno orijentiranim psihoterapijskim pravcima, kontakt se koristi i prilikom energetskog rada s ljudima. Ako ste ikada prisustvovali ili primili bioterapijski tretman, onda imate iskustvo tog sigurnog kontakta koji opušta, daje osjećaj sigurnosti i povezanosti. Bioterapijski tretman možete u potpunosti uspješno odraditi bez ikakvog tjelesnog kontakta/dodira međutim, upravo je dodir ono što može pokrenuti određene procese u ljudima i učiniti čudo.

Kad govorimo o sigurnom kontaktu/dodiru potrebno je imati na umu da se osobne prostorne granice ljudi uvelike razlikuju, a zadaća dobrog/dobre terapeuta/terapeutkinje je da osjeća svoje klijente i da poštuje njihove granice.

S obzirom na činjenicu da postoji zaista velik spektar očekivanja kao i da nam se zone udobnosti razlikuju, od ključne je važnosti da komuniciramo vlastite potrebe/granice, te da možemo čuti i da poštujemo tuđe.

Osoba koja je završila izobrazbu za terapeuta/terapeutkinju svjesna je značaja dodira/kontakta u terapiji i prema tome pristupa sa sviješću i poštujući etički kodeks terapeuta. Takvi svjesni dodiri bez riječi šalju poruke poput: “sigurni ste”, “niste sami”, “tu sam” i slično. Ove poruke su u samoj srži zdrave ljuske vezanosti i na ovaj način, osobe koje primaju tretman upravo iz takvog sigurnog dodira mogu izvući velike dobrobiti za svoj oporavak.

Svjesnost o bitnosti kontakta/dodira učinit će značajnu razliku u kvaliteti našeg života, kao i u našem zdravlju. Naša potreba za vezivanjem prati nas kroz cijeli život. Ako se lišimo dodira i topline od obitelji, prijatelja, zajednice, dosta ćemo patiti. Pokušajte osvijestiti koliko imate topline i dodira u svom životu i da li vam je taj kontakt siguran, podržavajuć i ljekovit? Provjerite sa sobom i kako ste s vlastitim granicama i da li možete osluhnuti vlastite potrebe i zatim ih zadovoljiti? Nikada nije kasno za napraviti prve korake. Dobra vijest je da itekako možete utjecati na kvalitetu svojih odnosa i kroz rad na sebi stvoriti iskrene, bliske i autentične kontakte s drugim ljudima.

 

Kroz školovanje za bioterapeute/bioterapeutkinje puno radimo na važnosti kontakta u terapiji i kako provoditi terapiju na siguran i za klijente podržavajuć način. Novi osnovni stupanj kreće nam 27.-29.9., a za prijave do 1.9. osigurali smo vam cijenu za rane prijave! Dobrodošli/le!

autorica: Marina Pirš Bioterapeutkinja, predavačica i osnivačica centra