Jako naivno, napisala je jedna od čitateljica na prošlu kolumnu. Glupo, rekla je.
Kaže da ne treba mlatiti po svemu oko sebe – jer brzo postaneš “naporan”. Kaže i da je najgore kada te počnu izbjegavati.
I da će kad-tad doći netko „jednako kompetentan, ali ugodniji“ – i zauzeti tvoje mjesto.
Znate što?
Slažem se.
Ne treba mlatiti po svima. To i nije bila poanta prošle kolumne.
Ali…
Ne treba ni šutjeti kad vidiš da netko gazi slabijeg.
Ne treba klimati glavom na nepravdu, samo zato da ne budeš “naporan”. Isključen.
I definitivno ne treba biti “ugodan” do razine bezličnosti da bi te sustav prigrlio kao što grlimo sigurne, nude nijanse odjeće i namještaja. Onako bezlično instagramične, totalno u trendu. I iste.
Da, ima nešto u tome… Ali, samo ako zaboravimo tko ste kad ne šutite.
Bitke ne biraš po kompetencijama. Biraš ih srcem. Jer ono što osjećaš često ne stane u tišinu ureda. I da, čovjek može biti kompetentan, zatrpan svim i svačim, ali i šutjeti kad treba povisiti glas. No, netko mora uzviknuti “stani!” – inače promjene, pobune ostaju tihe, ugušene – pa se ni ne dogode. Ostane samo tišina kukavičluka, biranja jednostavnijih opcija.
Vidite, za mene „ugodan” može značiti i problematičan – jer ugodnost povlađuje, a ne propituje. Ne raste. Kad sustav zahtijeva da budeš ona gore spomenuta nude nijansa, a ti ustraješ na nekoj zelenoj boji – ljudi se prirodno udalje, jer nisi više dio sustava.
Što ne mora nužno biti loše.
Ne trpim gluposti
Sad zamislite svježu krv, s integritetom i snagom koja kaže: “Ne trpim gluposti” – a uz to je stručna u onome što radi. Osobno, ta kombinacija nije zaslužila rad pognute glave u nekom uredu, u “izboru (ne)kompetentnih, ali ugodnih”.
Nikad neću zaboraviti razgovor u jednoj poznatoj, međunarodnoj korporaciji od prije kojih 15-ak godina. Zbog njih sam danas tu gdje jesam.
U krizi života, bez lipe na računu, odbili su me u zadnjem krugu razgovora – jer sam vođa, jer sam problematična, kako su zaključili po testovima u odjelu ljudskih resursa. Jer bi mi brzo, po njihovoj stručnoj procjeni, dosadio taj jako, jako dobro plaćen posao. I, znate što, gospođa, tada voditeljica HR službe, a danas članica uprave te iste firme, mi je rekla da sam joj opaka konkurencija. Da sam ambiciozna, da je ugrožavam, ja – bez prebijene pare. Očajna u svom strahu od neplaćenih računa.
Ako je njihov izbor bio netko tko „šuti“, ne zato što bolje radi, ne zato što je kompetentniji ili ima bolje ideje, nego jer ne dira u gnijezdo, pitanje je – želimo li nastaviti plutati na mirnoj površini ili tražiti više u dubokoj vodi gdje se stvari mijenjaju?
Ja sam izabrala dubinu. I nije uvijek bilo lako.
Lakše je biti ugodan
Ali, neki glasovi vrijede više od tišina.
Ne borim se protiv svih. Biram svoje bitke, ali ih biram srcem. Biram ih i za ove ljude kojima sam se okružila.
Kad stanem ispred, nazovimo to – „nepravde“, ne mislim na to hoće li me ta osoba kasnije pozvati na kavu i pričati o svome teškome životu i činjenici da, u našem slučaju, „klijent nema novaca za oglašavanje“. Mislim na to hoće li žene, ali i muškarci koji surađuju sa mnom – biti zadovoljni, adekvatno plaćeni i hoće li osjetiti da nisu sami na svom poduzetničkom putu.
Mislim na to kako ću besplatno dati priliku mnogim malim poduzetnicama, onima koje su tek počele, koje se traže…
I meni su davali prilike, red je da vratim.
Ako to znači da će me netko izbjegavati – neka. Vrata su ionako dvosmjerna – ulaziš i izlaziš.
U svijetu koji nas uči da budemo “ugodna tišina”, biram biti glas. Možda ponekad i malo preglasan. Ali uvijek svoj. Ako nekome zvuči naporno, sigurno razotkriva neugodne istine, a to nikako nije ugodno uhu naviknutom na tišinu ugodnosti radi lakšeg preživljavanja.
Pa ako me i izbace iz svojih (poslovnih) kalkulacija – bar znam da nisam šutjela.
A i kolo se okreće… To nikad nemojte zaboraviti.