Svojom izložbom Anti – g(ravity) dizajnerica Ivona Martinko nenamjerno dodiruje desetljeća postratne socijalističke modne stvarnosti. Materijalna oskudica toga doba u nesrazmjeru je s kreativnim mišljenjem koje se snalazi s onim što ima.
I šnajder i kućna švelja u suradnji s naručiteljem oblikuju tada model koji se na dva načina pokazuje modnim: u dosluhu je s europskim trendovima koji u to doba vješto preskaču barijeru željezne zavjese, i na svoj je način autentičan, unikatan kad nastaje iz zatečenoga, nađenog materijala (kad se primjerice rasklapao postojeći kaput da bi se preoblikovao u novi dizajn).
Takvu suradnju s onim tko će nositi model uspostavlja i Ivona Martinko, dakako u novom kontekstu, a stoga i s novim značenjima. Dizajnerica unaprijed ugrađuje mogućnost umnažanja dizajna, odnosno naknadnih oblikovnih mogućnosti kod samog odijevanja modela, kad klijent uskače u oblikovnu igru. Upravo je to glavna tema njezine izložbe.
Bluzice su oblikovane tako da se lijeva i desna strana mogu odvojiti a potom uz pomoć gumbića i rupica oblikovati na drugačiji način – redizajnirati. Uz pomoć tog jednostavnog, malog šnajderskog instrumentarija vlasnik modela može oblikovati bluzu jakog ili umjerenog dekoltea, kopčanu uz vrat, odnosno bluzu s puf rukavićima. No može prekopčavanjem dobiti i kapuljaču, kragnu, pa čak i pelerinu. Tako se jedan modni hardver kakav je bluza, nadograđuje množinom softvera.
Odjevene uz haljinu, ili prostrane hlače ne tako složena dizajna, bluze ponavljaju povijesnu situaciju: s malo troška umnažaju ideje, imidže i modne slike. No naručitelj je u toj povijesnoj dimenziji bio kreativan najčešće iz nužde, a danas dobrovoljno uživa u igri dizajnerskih mogućnosti koje su mu dane. Nije nemoguće da iznađe rješenje koje autorica nije predumislila.
Množina rješenja ponavlja se u manjem opsegu kod haljine, gdje ugrađeni pojas i različito oblikovani rukavi postaju instrumenti mogućeg preoblikovanja. Zahtjevniji pak ukus, i veću vještinu kombiniranja oblika, od vlasnika modela zahtjeva skulpturalno oblikovan prsluk od gumenoga materijala.
Gotovo su zagonetno oblikovani džepovi na hlačama: horizontalni ili vertikalni rez u tkanini početna su gesta od koje dodatnim postupcima nastaje lagano napuhan džep. Oblikovan je kao modni detalj koji se dobro uklapa u svaku klijentovu intervenciju na odjeći.
Ivona Martinko nije dakako rob jedne ideje, ali cijela se ova izložba poklapa s njenim opiranjem modi kao jeziku promjene. Opiranjem brzoj potrošnosti mode. ''Željela bih da žena i nakon deset godina može odjenuti isti model.'' – kaže Ivona. No svaki dobar dizajn upravo to i čini mogućim. Ivonin još i više, sav opskrbljen mogućim promjenama unutar samoga sebe.
I šnajder i kućna švelja u suradnji s naručiteljem oblikuju tada model koji se na dva načina pokazuje modnim: u dosluhu je s europskim trendovima koji u to doba vješto preskaču barijeru željezne zavjese, i na svoj je način autentičan, unikatan kad nastaje iz zatečenoga, nađenog materijala (kad se primjerice rasklapao postojeći kaput da bi se preoblikovao u novi dizajn).
Takvu suradnju s onim tko će nositi model uspostavlja i Ivona Martinko, dakako u novom kontekstu, a stoga i s novim značenjima. Dizajnerica unaprijed ugrađuje mogućnost umnažanja dizajna, odnosno naknadnih oblikovnih mogućnosti kod samog odijevanja modela, kad klijent uskače u oblikovnu igru. Upravo je to glavna tema njezine izložbe.
Bluzice su oblikovane tako da se lijeva i desna strana mogu odvojiti a potom uz pomoć gumbića i rupica oblikovati na drugačiji način – redizajnirati. Uz pomoć tog jednostavnog, malog šnajderskog instrumentarija vlasnik modela može oblikovati bluzu jakog ili umjerenog dekoltea, kopčanu uz vrat, odnosno bluzu s puf rukavićima. No može prekopčavanjem dobiti i kapuljaču, kragnu, pa čak i pelerinu. Tako se jedan modni hardver kakav je bluza, nadograđuje množinom softvera.
Odjevene uz haljinu, ili prostrane hlače ne tako složena dizajna, bluze ponavljaju povijesnu situaciju: s malo troška umnažaju ideje, imidže i modne slike. No naručitelj je u toj povijesnoj dimenziji bio kreativan najčešće iz nužde, a danas dobrovoljno uživa u igri dizajnerskih mogućnosti koje su mu dane. Nije nemoguće da iznađe rješenje koje autorica nije predumislila.
Množina rješenja ponavlja se u manjem opsegu kod haljine, gdje ugrađeni pojas i različito oblikovani rukavi postaju instrumenti mogućeg preoblikovanja. Zahtjevniji pak ukus, i veću vještinu kombiniranja oblika, od vlasnika modela zahtjeva skulpturalno oblikovan prsluk od gumenoga materijala.
Gotovo su zagonetno oblikovani džepovi na hlačama: horizontalni ili vertikalni rez u tkanini početna su gesta od koje dodatnim postupcima nastaje lagano napuhan džep. Oblikovan je kao modni detalj koji se dobro uklapa u svaku klijentovu intervenciju na odjeći.
Ivona Martinko nije dakako rob jedne ideje, ali cijela se ova izložba poklapa s njenim opiranjem modi kao jeziku promjene. Opiranjem brzoj potrošnosti mode. ''Željela bih da žena i nakon deset godina može odjenuti isti model.'' – kaže Ivona. No svaki dobar dizajn upravo to i čini mogućim. Ivonin još i više, sav opskrbljen mogućim promjenama unutar samoga sebe.
In this article:anti-g(rvity), ivona martinko, izložba, kapuljača, kolekcija, kragna, pelerina
Click to comment
You must be logged in to post a comment Login