U posljednje vrijeme se sve više i više i više meni dragih i poznatih ljudi razvodi. To nisu nerazumna mlada i zaigrana djeca, sve su to ljudi u zrelim godinama s odraslom djecom, sa životnim stažem iza sebe.
To su sve ljudi koji su do neki dan živjeli u, za širu javnost, sretnim brakovima, prešetavajući se amo tamo, odrađivali zajedničke godišnje odmore. Živjeli su neke svoje savršeno uigrane predstave za obitelj, za prijatelje, za kolege, za sve, a vjerojatno i za same sebe.
Međutim, uvijek se postavlja pitanje što se valja iza brda, a kako stvari stoje iza brda se očito valja svašta.
Što se krije iza brda!?
Došlo je neko ludo vrijeme. Vrijeme gdje se na brzaka oženimo, a često se još brže i razvedemo. Tolerancije ponekad kao da više i nema ili je minimalna.
Laži, prevare, paralelni životi… Imam osjećaj kao da je sve to postalo normalno, opće prihvatljivo ponašanje. I često se pitam je li nekad, ne tako davno, isto bilo tako. Vjerojatno je. Prevare, preljubi postoje otkad je svijeta i vijeka, ali mislim da se to nekada prije sakrivalo. Bilo je tajno, to je bila sramota, o tome se nije pričalo – osim negdje potiho.
Danas, često imam osjećaj kao da postoji neko natjecanje u toj suludoj igri. Natjecanje bez pravila, bez morala, samo ganjaj…
Znam tako promišljati primijete li žene da ih suprug vara, da igra na još nekom polju. Primijete, pa žmire, ili rade istu stvar kao i on pa je igra obostrana. Svatko lupa diskretno na svom frontu ili jednostavno kad shvate popizde, dobiju živčani slom i brak razbucaju i sve ode u tri krasne.
Ako si s nekim u braku 10, 20 ili više godina, možemo li primijetiti prevaru koja traje?
Žmire li?
Meni jedino logično rješenje je da možemo. Ne postoji taj netko koji može toliko dobro igrati igru, a da ženski nos, ako to želi, ne može skužiti.
Ponavljam, ako to želi!
Međutim, postoje osobe, koliko ženske isto tako i muške, koji jednostavno žmire na jedno oko. Kao da ne žele vidjeti istinu, kao da ne žele vidjeti pravo stanje stvar. Sve to s jedne strane razumijem, jer strašno je bolno nakon, recimo, 15 godina zajednice i trpanja stvari pod tepih, isti taj tepih podići i gledati kako se prašina diže, divlja na sve strane. Kako izlaze na vidjelo sva čuda života koja su se vješto kroz godine prešućivala, bacala sa strane, kao nije ništa.
Nije da nije ništa jer s godinama to svako malo nije ništa postane na kraju veliko i ogromno svašta. To se obično događa kad se stvari ne rješavaju, ne izgovaraju, kad se ne suočavamo s njima jer je tako lakše iako je u konačnici ustvari samo teže.
Oprostiti?!
Razumijem i ljude koji nakon saznanja o prevari odluče prijeći preko toga, oprostiti, nastaviti dalje kao da ništa bilo nije.
Osobno, takvim pojedincima skidam kapu i klanjam im se. Nastaviti živjeti kao da se nije ništa dogodilo u mojoj glavi nije opcija. Jer nešto je bilo, nešto je trulo, nešto nije valjalo. Da je sve bilo dobro – prevara se dogodila ne bi. U mojoj glavi tu suživota više nema, nema ni pod razno. Povrijeđeno dostojanstvo, zauvijek uništeno teško stečeno povjerenje, jednostavno – prekinuta jedna nit koja se godinama teško stvarala i ako se pokuša opet spojiti tu nastane jedan čvor. Ali to je onaj gadan čvor u grlu s kojim se budiš svako jutro i s kojim ideš leći svaku večer. Jeben čvor.
Teška su vremena, život prokleto jebeno košta i razumijem kad ljudi ostaju u braku radi djece, radi kredita, zajedničke imovine, materijalne sigurnosti. Lakše im je hendlati to sve i krnje skupa nego rasprčkati nešto što su godinama zajednički stvarali, ali, opet, ja se pitam kako dalje.
Kako nastaviti živjeti u laži, u magli, praveći se da je sve OK, igrati igru a sve je samo ne OK, sve je samo ne dobro.
Je li zaista vrijedno „prodati“ svoje dostojanstvo zarad materijalne sigurnosti?
Meni osobno nije, ali tko sam ja da sudim. Tko sam ja držim moralna predavanja, tko sam ja da kome išta kažem. Ja sam samo netko tko može primjećivati, promišljati i potruditi se voditi svoj život po vlastitoj savjesti i emociji…
