Dijeta by Marina Bolanča: Hodanje

Time management ili kako bi se reklo Upravljanje vremenom – ‘pih’, rekao bi netko, ‘nećeš ti posla’… Ooooo pitaj svaku zaposlenu ženu koja još uz to ima i dijete ili djecu što je to time management. To je funkcija kojoj najviše pažnje poklanjamo. Ako dan ima 24 sata onda se skoro svaku minutu zna unaprijed mora znati kako kada i gdje će biti iskorištena. Raspored je strašno gust, što zbog posla, što zbog obiteljskih obaveza, tako da je pojam slobodnog vremena apsolutna nepoznanica. Toliko nepoznat da ni nakon dužeg razmišljanja ne nalazim način da si objasnim taj pojam.

Živeći tako u potpunosti lišena ovog neobjašnjivog pojma pokušavajući u prenatrpani raspored uključiti i planiranje prehrane, stigli smo i do koraka koji sam znala da slijedi… To da nije dovoljno samo promijeniti prehranu, smanjiti njenu kalorijsku vrijednost, napravili drugačiji plan konzumacije pojedinih obroka, čekalo me je i povećanje potrošnje, u smislu veće tjelesne aktivnosti. Što je najbolje ja to jako volim. Volim i trčati i plesati i vježbati, teretanu ili yogu i sve to je meni takooo super, ali gdje naći vremena za to. Ako bi se i ukrao koji sat poneki dan, na kontinuitetu sam redovito padala i sve što bih tako dobila brzo bi palo u vodu. Jer, ili bi suprug bio na putu, pa nisam imala kamo s djetetom (a da se razumijemo ponekad sam birala mjesto za vježbanje tako da je uvijet bio da i moj mali Zmaj može dolaziti sa mnom) ili je uletio neki večernji event koji sam trebala odraditi, a ponekad iako vrlo rijetko, odabrala sam radije druženje s curkama ili frendovima, nego znojenje na nekom vježbanju.

Zato je moj šok bio tim veći kad mi je rečeno da se od mene očekuje da dnevno napravim 11000 koraka. Čak u prvi tren i nije činilo tako puno. Em ih je bilo samo 7000, em sam shvatila da moje redovno minglanje odnese više od polovice te brojke, em mi se to stvarno nije činilo nedostižno. No, kako je vrijeme prolazilo tako se i taj broj povećavao i sada je stigao do broja 11000. Sad to već nije malo. U prijevodu prosječnom čovjeku za to treba cca 8 kilometara ili negdje preko sat vremena. OMG sat vremena viška, pa to nemam…

teretanaRazgovarajući s Fadilom – savjetnicom, terapeutom, motivatorom u ovom individualnom programu, dotaknuli smo se nekoliko puta činjenice da ljudi često griješe i hranom nadomještaju neke ‘stvari’ koje im inače nedostaju. Često hrana postaje utjeha ili nagrada, a tada sasvim nesvjesno unosimo u organizam namirnice koje nam uopće ne trebaju, koje nam ne daju nikakav benefit, osim što pojačavaju energetski unos s kojim organizam onda ne zna što bi i jednostavno ih skladišti. Moj definitivni porok je čips, nekom je to čokolada, nekom pecivo, ali rijetko kome je to voće ili povrće ili suho voće ili bademi.

U svakom slučaju ne vodeći dnevnik prehrane dolazimo do poražavajućih podataka iz kojih shvatimo koliko smo toga nepotrebnog unijeli u organizam. Bilo bi najlakše hranu staviti u rubriku pogonsko gorivo i koristiti ju upravo tako kako ju koristi i recimo naš automobil. Kad je prazan treba ga napuniti i to ne bilo čim, nego baš onim što mu je potrebno da bi funkcionirao. Bilo bi idealno kada bi i mi tako mogli, ali ne ide to baš tako… Puno smo kompliciraniji ili samo kompleksniji ili je to jednostavno dio naše prirode. Sve u svemu bitno je hranu izbaciti iz segmenta utjehe ili nagrade i stremiti ka neprehrambenim nagradama. Kao svakoj poštenoj šopingholičarki pri spomenu na neprehrambenu nagradu prvo mi je palo na pamet kako ću morati otvoriti neki budget za sve ono što bi blagoslovio bog konzumerizma. Od cipela, parfema, kozmetike, odjeće, nakita, marama, torbi momentalno mi se zavrtjelo u glavi.

A onda sam na jednom od druženja s mojim savjetnicima Branimirom i Fadilom sama zatrla put šopingu ‘blebnuvši’ da mi je to hodanje od 11000 koraka baš suuupeeeer jer si stignem posložiti misli, napraviti reda u glavi, biti sama sa sobom, smiriti dan i napraviti plan za sutrašnji, ono baš odličan filing je to hodanje sa sluškama i muzikom koja trešti… Na to sam samo sjetno uzdahnula da je jedini problem time consuming te priče jer uf sat i nešto svaki dan za sebe, aaaaa kakav luksuz… Fadila me je tu vrlo spretno dočekala i podmetnula mi tamo gdje je potporanj očito trebao rekavši: ‘Eto nek ti hodanje bude tvoja neprehrambena nagrada.’ I da fakat priznajem puno je to bolji filing od nošenja vrećica s tek obavljenim šopingom. A nema ni straha od dolaska računa za karticu krajem mjeseca, uf dva benefita ili ipak ne, čak ih je tri, benefita mislim…

shoppingNaime, ne znam zašto, ali od kad sam počela odnašati funkciju majke, ja ne spavam u komadu niti jednu noć, a puno je noći koje ne spavam uopće. Iako je moj Zmaj već velik i ne budi se noću, ne znam ni sama čemu da zahvalim tu moju budnost osim što sam svakim danom sve više i više svjesna da su Njemci jako dobro izabrali način kako da muče zatvorenike u II. svjetskom ratu, naime budili su ih svaka dva sata. Teško će me razumjeti netko tko nije probao, a nikako ne preporučujem.

Umor je postao moje prirodno stanje uma i tijela. Ne znam kako je umoran pas iz one ‘umoran sam k’o pas’, ali mogu se slobodno volontirati za mjernu jedinicu umora. Pa bi tako moje prirodno stanje bilo umorna sam 5 Marina. Nakon par tjedana redovnog hodanja, čak i nesvjesna te promjene na pitanje kako sam i tako uvijek odgovaram da sam dobro jer čemu ulaziti u dubioze koje i tako nemaju efekta, shvatila sam: ‘heeeej pa ja spavam’. Spavam u komadu 6-7 sati!!! Helloooo, ako je zbog hodanja, fućkaš sve kile ovog svijeta hodanje moj naklon!

I tako korak po korak keep on walking do idućeg tjedna,  pusu vam šalje sve manje umorna Marina…