Dijeta by Marina Bolanča: Upoznavanje

Iz perspektive jedne sasvim prosječne osobe (ženske) za kojom do duše nikada nitko nije trčao sa sendvičem u ruci i porukom ‘pojedi to draga’, pretvorila sam se, kroz ove godine, u osobu koja nikako nije zadovoljna svojim odrazom u ogledalu. ‘Pa kaj je to bitno?’, ‘Lijepa si i ovako!’, ‘Bitno je ono unutra!’ – frcale su sa svih strana poruke mojih prijateljica i iako sve to i sama znam, opet u svojoj novoj (rastegnutoj) koži ne osjećam se kao prava ja. A samo to želim, feeling sebe kao sebe i ništa više…

Dodatno je tom mom kolekcionarskom poduhvatu, u smislu skupljanja kilograma, pomogla i jedna trudnoća koju sam u međuvremenu ‘odradila’ iako sam zajedno s mojom kumom ginekologicom prije tog vremena zaključila: ‘Joooj pa kaj sad kila dvije viška, budemo o tome mislile kad rodimo.’ U međuvremenu bilo je raznih pokušaja koji su na početku imali sasvim obećavajuće rezultate, ali bi se na kraju opet sve vratilo na staro.

No, na povratku s ovogodišnjeg godišnjeg odmora, shvatila sam da je stanje gore nego ikad… I prelomila u sebi! E, pa bilo je dosta! Bilo je dosta zahvaljivanja bogu mode, koji je u istu vratio tunike sa šišmiš rukavima, dosta je i povlađivanja samoj sebi, gledanja kroz prste, dosta je da se svaki ponedjeljak budim s odlukom da od danas više neće po starom, bilo je dosta, i sada je kraj!

Kraj zvuči tako konačno, pomalo tužno i okrutno… Samo ovaj kraj nije tužan i okrutan, ali konačan je!

Dakle, da se ne zavaravamo, tko sam uopće ja? Od čega krenuti? Jednom mi je jedna moja prijateljica savjetovala: ‘Uvijek kreni od najgoreg, kad to odradiš sve ostalo će biti peace of cake‘. Eto, ni uvodna rečenica ne može proći bez da se u njoj ne pojavi nešto jestivo.

Pa krenimo redom… ja sam jedna Marina, koja od svih svojih uloga i funkcija u životu na prvo mjesto stavlja to da sam mama jednoj curki od skoro 8 i pol godina i taj moj mali Zmaj moj je najvažniji ‘posao’ i ‘projekt’ na kojem radim svim srcem from day 1, a da za to, eto kao ni nitko drugi tko se naziva roditeljem, nemam ‘formalno’ obrazovanje. A formalnog obrazovanja se skupilo kroz sve ove godine, pa sam tako u policu stavila bordo tuljac koji čuva moju diplomu Prehrambeno biotehnološkog fakulteta, točnije onu sa smjera Nutricionizma (o tome kakav sam to ja nutricionist nešto kasnije ću detaljnije…), pa onda tako imam i diplomu Londonske škole za odnose s javnošću, a od ove godine i onu magistre ekonomije iz područja upravljanja marketinškom komunikacijom. Sve u svemu šarena je to jedna polica.

Pa ako je suditi po onoj da su u postolara najgore cipele, tako sam i ja kao nutricionist zapela s 10-ak kg viška koje vučem već 7-8 godina i koje uz veće ili manje oscilacije, u biti stoje nepomaknuto. I uz sve moje znanje, svi pokušaji bi imali samo kratkotrajni efekt i onda bi sve opet krenulo po starom. Neću se pravdati ni hormonima koji su definitivno u tom periodu podivljali, ni svojim nadprosječno zdravim apetitom, ni time da mi dnevni tempo života ne dozvoljava živjeti na prehrani od tri lista salate. Neću, jer ne bi bilo fer! Ja jednostavno volim jesti i točka! Jedem sve osim šlaga, majoneze, janjetine i poriluka, pa vi vidite koji se to široki raspon namirnica pruža za odabir. Izazovi vrebaju sa svakog koraka, a ja po prirodi nisam karakter i i to je za moje kile jednostavno savršena klopka.

No, sada mi je prekipjelo! Kako im ne mogu stati na kraj? Zašto ništa ne pada, pa nisam dva dana gotovo ništa jela? Što k vragu radim krivo, pa prije, kad sam ipak bila mlađa, samo bih par dana pazila što jedem i za izlazak u petak sam bez bada uljetala u haljinu koju sam htjela. Zar je moguće da mi se već usporio metabolizam? Kud prije, pa tek mi je 41?

I tako kad na jedno mjesto stavimo moju želju za hranom, evidentno s godinama usporeni metabolizam, stihijski način života i ne baš naklonjenu genetiku dobijemo rezultat koji ne želimo…

I kao što kažu dobri stari Beatlesi ‘with a little help form my friends’ (samo ne little, nego big help) krenula sam u bitku protiv njih (svojih suvišnih kila), bolje rečeno objavljen im je rat! Točnije, to upravo javno činim.

Krenulo je od poziva u pomoć prijateljima (kolegama s faksa) za koje sam znala da se bave individualnim pristupom mršavljenju. Baš kao pravi prijatelj odmah se javio Branimir Dolibašić, nutricionist s višegodišnjim iskustvom. Do sada je kroz individualni program mršavljenja proveo mnoge ljude, učinio ih onakvima kakvo njegovo prirodno stanje organizma zahtijeva, pa sam se ponadala da će mu to i sa mnom uspjeti. Nekako paralelno ni ne znajući što mi se vrati po glavi, javila se i moja Branka s porukom: ‘Eeee a što ti ne bi pisala kolumnu na she.hr?’

Pa u stvari, zašto i ne! Vjerujem da je puno takvih poput mene, zarobljenih u tijelima koja ne žele, koji se vrte u krug svojih želja i mogućnosti i ne vide izlaza iz obruča koji postaje sve manji.

I tako sam svjesna ili ne, pristala na to da svima u sličnim situacijama rastrganim između obitelji, posla, trčanja na sve strane i bez posvećivanja samome sebi, pomognem da promijene navike i pomognu si da žive sretnije, zdravije i ljepše.

Ok, da naravno, ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe. Nećemo se lagati, dosta mi je i seljakanja one Max Marine haljine s vješalice na vješalicu i čekanja kada ću je moći obući, a vučem je za sobom ko pospana beba svoju krpicu mazilicu, bez previše nade da ću više ikada stati u nju. Pa sad, javna blamaža mi nije neka špica, ali kad se sve zbroji, motiva ima na pretek!

A vas ako zanima, škicinite tu i tamo da provjerite koliko sam tereta skinula sa svojih zglobova i leđa. Možda naletite na neki dobar savjet, neku foru ili jednostavno nađete neki svoj motiv i krenete i vi u svoju bitku.

Pusa do iduće kolumne!