Dr. Jasna Čapo predstavlja novu knjigu Didov san

Oduvijek ste se divili uspješnim znanstvenicama, pokušavajući dokučiti kako izgleda njihov radni dan, što istražuju, kako su odabrale znanstveno područje kojim će se baviti, jesu li se odmalena pripremale za znanstvenu karijeru i još puno, puno detalja koji njihove znanstvene karijere čine tako posebnima.

Dr. Jasna Čapo jedna je od onih najuspješnijih, znanstvenica iznimne domaće i svjetske reputacije, poznata i priznata u međunarodnim krugovima. Više od 25 godina  matična kuća joj je  zagrebački Institut za etnologiju i folkloristiku, u kojem se zaposlila kao znanstvena asistentica nakon povratka iz SAD-a gdje je završila poslijediplomski studij antropologije i demografije. Doktorirala je na prestižnom  kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu na temu povijesti obitelji u Hrvatskoj, a bavi se istraživanjima bogate povijesti tradicijske kulture Hrvata u zemlji i izvan zemlje. Autorica je knjige o hrvatskim uskrsnim običajima te su-autorica sinteze o hrvatskoj tradicijskoj kulturi, monografije nagrađene Državnom nagradom za znanost, Njezino bavljenje izbjeglicama u poslijeratnom hrvatskom kontekstu rezultiralo je knjigom objavljenom za američkoga izdavača, a istraživanja hrvatske dijaspore u Njemačkoj i Australiji u podlozi su zbirke etnografskih radova i iseljeničkih iskaza pod nazivom Didov san, čija je promocija u Zagrebu početkom ožujka.

44 pozivnicaEtnografsko terensko istraživanje je temelj Vašega etnološkoga rada. Što uopće znači pisati, stvarati etnografiju?

Podloga etnološkoga, danas će se često reći kulturnoantropološkog, znanstvenoga rada sastoji se u terenskom etnografskom istraživanju, tj. višestrukim susretima i razgovorima s ljudima i upoznavanjem njihovih iskustava. Etnologiju zanima svakodnevna kultura u kojoj ljudi žive i koju najčešće podrazumijevaju jer su u nju uronjeni od rođenja. Vlastita kultura im je kao druga koža, koju mogu oljuštiti tek životom negdje drugdje odnosno upoznavanjem drugih kultura. Isto vrijedi i za etnologa: upoznavanjem drugih kultura kroz etnografsko terensko istraživanje, on bolje shvaća i vlastite kulturne obrasce i načine razmišljanja. Ili, kako je rekao jedan američki kulturni antropolog: antropologija je iskustvo razumijevanja sebe pomoću razumijevanja drugih.

Kako ste konkretno istraživali izbjegličke ili iseljeničke sudbine?

Baveći se sudbinama izbjeglica ili iseljenika, posjećivala sam ih u njihovim domovima, nazočila  njihovim susretima i proslavama; provela sam sate razgovarajući s njima o njihovu životu u domovini ili dijaspori odnosno nakon povratka u Hrvatsku. S nekim se bivšim izbjeglicama, sada hrvatskim građanima i s iseljenicima povremeno susrećem više od deset godina, tako da imam uvid u procese koji su obilježili njihove migracijske odluke i njihove ideje o pripadnosti i životu ovdje i tamo,  i sl. Etnografija dakle počiva na bliskom susretu s drugom osobom, pri čemu nastojite u kontekstu njezina života i društvenoga trenutka razumjeti njezino iskustvo, njezinu istinu. Dobra etnografija je zato rezultat strpljivosti, empatije i razumijevanja. Sve troje je vrlo važno kad se bavite marginalnim skupinama—nezaposlenima, izbjeglicama, pa i iseljenicima.

ljudi 1Uskoro iz tiska izlazi zbornik s iseljeničko-povratničkom tematikom koji ste uredili s dvije kolegice. Što je tema knjige i zašto nosi naziv Didov san?

Zbornik se bavi hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima koji se nastanjuju u Hrvatskoj. Potomci iseljenika su posebno zanimljivi jer oni svoju rodnu grudu smještaju izvan Hrvatske, ali su kroz roditeljske priče i slike Hrvatsku osjećali i zamišljali kao drugu domovinu. Stoga se i oni, kao i njihovi roditelji, ponekad neovisno jedni o drugima, odlučuju na dolazak i na neki oblik boravka u Hrvatskoj. Zbornik govori o onim ljudima iz hrvatske dijaspore koji su se posljednja dva desetljeća odlučili na povratak odnosno dolazak u Hrvatsku. Budući da u većem broju priloga naši sugovornici spominju svoj ili san svojih predaka o povratku, zbornik smo naslovili Didov san.

Puni naziv zbornika je Didov san: transgranična iskustva hrvatskih iseljenika. Zajedno sa mnom, urednice su i moje kolegice Caroline Hornstein Tomić i Katica Jurčević, a izdavači Institut za etnologiju i folkloristiku i Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar.

jasnaObično se smatra da se vaša znanstvena disciplina bavi tradicijskim oblicima kulture, no vi navodite posve drugačije teme istraživanja. Otkuda ta razlika?

Etnologija se u javnosti prepoznaje prije svega kao istraživanje tradicijske kulture, tj. kulture nekadašnjega sela i seljaštva, njihovoga glazbenog i plesnog izričaja, odijevanja i rukotvorskih vještina, običaja i svakidašnjice. I sama sam se bavila npr. temama tradicijskog obiteljskog života u proširenim obiteljskim zajednicama, zadrugama. Napisala sam i monografiju o uskrsnim tradicijama hrvatskih seljaka u prvoj polovini 20. stoljeća, na temelju starijih etnografskih zapisa. No, etnologija se već od 1970-ih okrenula i suvremenosti, gradskim temama, prvo istražujući mijenu tradicije u suvremenosti a potom i suvremeni urbani prostor. Istražuje recimo kako ljudi u gradu formiraju svoje pripadnosti, što se događa s njihovim pripadnostima kad su prisiljeni ili odluče iseliti , internetsku komunikaciju i slično.

ljudi 2No, u javnosti se rijetko pozivaju etnolozi kao komentatori suvremenih kulturnih i društvenih pojava?

Naša je prisutnost u javnosti nedostatna, premda se bavimo itekako relevantnim društvenim i kulturnim temama. Doduše, kolege koji se bave amaterskom kulturnom djelatnošću i nematerijalnom kulturnom baštinom ipak bivaju upitani za mišljenje, pa i sudjeluju u proizvodnji baštine. Imena Joška Ćalete i Tvrtka Zebeca su danas već prilično poznata javnosti. Kolegica koja je napisala sjajnu knjigu o Novom Zagrebu, Valentina Gulin Zrnić, čest je gost javnih tribina s urbanom tematikom. No, kad se bavimo iseljeništvom, to nije prepoznato kao etnološka tema, možda stoga što je tradicionalno bila predmet socioloških istraživanja.

Sudeći po vašoj bibliografiji imate zavidnu međunarodnu karijeru i razgranatu suradnju s kolegama u inozemstvu?

Možda zato što sam magistrirala i doktorirala u Americi,  od samoga početka znanstvenoga rada  u Hrvatskoj bilo mi je važno prezentirati svoj rad, a potom i rad svojih kolega u inozemstvu. Tako je nastalo nekoliko knjiga: uredili smo monografiju etnoloških radova na njemačkom jeziku i objavili je u Beču prije desetak godina; nedavno smo slično napravili na francuskom jeziku—u glavnom francuskom etnološkom časopisu uredili smo specijalni broj posvećen hrvatskim istraživanjima kulture; posthumno sam priredila knjigu Dunje Rihtman-Auguštin za jednog izdavača u Engleskoj. Svoju sam knjigu o izbjeglicama objavila prvo u Hrvatskoj, a potom u Americi. Ako nismo prisutni na međunarodnoj znanstvenoj sceni, ostajemo zatvoreni u preuske hrvatske znanstvene okvire. Upravo stoga smo se i prihvatili organizacije značajnog Kongresa središnje europske udruge etnologa i folklorista u Zagrebu 2015.