Dok sam bila u osnovnoj i srednjoj školi ne mogu reći da sam bila ikad natjecateljski raspoložena. Nisam bila natjecateljski raspoložena ni na fakultetu. Zapravo, prva godina mi je bila izuzetno teška, pitala sam se: “Zaslužuješ li ti išta!?”. Pojednostavili bismo to na ‘nisam se snašla’ moment. Poslije je bilo lakše.
Doduše, nisam imala pojma što ću sa svojim životom, kako profesionalno, tako i privatno. Najlakše mi je to opisati klasičnim stavljanjem u kutije. Nisam pripadala nekoj posebnoj kutiji, a u cilju zadovoljenja ljudi oko sebe, bila sam najnezadovoljnija. Znam, zvuči nekako posve klasično i predvidivo i već sto puta ispričano. I znam – nije to ništa posebno, niti sam ja u kategoriji ‘zaslužuješ’ nešto posebno.
Ludost!
Doduše, došao je jedan taj prijelomni trenutak kada sam toliko toga ‘otpustila’, isprobala, da bih iskoristila priliku koja se ukazala. Zaslužuješ moment!? Ne, ne mislim da sam je zaslužila ili prizvala. Bila je poput polumrtvog psa, prepunog buha, koji je imao tek 90 % šanse preživjeti. I ja sam ga pokupila s ceste.
Mislim da bih danas sama nekome u toj situaciji rekla – ludost! ‘Prilikom’ sam dobila i neke prijatelje i neke, ne znam mogu li ih nazvati baš tako – neprijatelje.
I sad sam tu gdje jesam. Okružena divnim ženama, prijateljicama, suradnicama… Okružena slatkim, pomalo autističnim, muškarcima, informatičarima, optimizatorima, programerima, dizajnerima… koje baš onako volim!
Biti bolja
Moja divna prijateljica iz djetinjstva, uvijek mi je bila poticaj da pokušam biti bolja. Nikad nisam bila ljubomorna na njezinu ocjenu, a vjerujem niti ona na moju. Ali, voljela sam imati taj neki poticaj kojim bih sama sebi rekla: “Nema problema što je profesor matematike, Bakrač, tako strog. Možeš i ti bar pokušati dobiti ocjenu više!“
I, doista ocjene više su se dobivale radom, trudom, upornošću baš kao i u poslovnom svijetu, a ne na bazi ‘zaslužuješ’ nešto jer se eto…
Međutim, u poslovnom svijetu je to nekako sve drugačije. Nekad se čini da ima previše ljubomore, previše nerazumijevanja i previše onoga čega se grozim – uvijek netko misli da nešto zaslužuje, da je pametniji i bolji.
I zato se nikad neću deklarirati nekom stručnjakinjom. Mislim da imam još toliko toga za naučiti…
Što ti to zaslužuješ?
Doista ne znam kako i zašto i zbog čega ljudi pomisle da im je svemir, obitelj, bog ili tko već, dužan nešto. Ljudi često zaborave da smo svi da ovaj svijet došli sami i da s ovog svijeta vjerojatno odlazimo sami. I svaki naš (ne)uspjeh i svaki neki naš pokušaj uspjeha, kako god nam uspjeh bio definiran, u principu najvećim dijelom ovisi o nama.
Neki dan sam prijateljici ponavljala kao papagaj: „Reakcija, reakcija, reakcija…“
Sve što na ovome svijetu možeš promijeniti je tvoja reakcija na događaje oko tebe. Ako ćeš vrištati i razbijati posuđe, to je OK. To si odabrala. Ako ćeš duboko udahnuti, promisliti još jednom koji je tvoj sljedeći korak, to je u redu. Možeš i tako. Samo razmisli kako se osjećaš u prvoj, a kako u drugoj verziji priče.
I klimala je glavom…Razumije, ali znam da će opet napraviti onako kako ona smatra da je bolje. I moguće će ‘razbijati’ tanjure. I to je OK.
Drugačije je, zar ne?
Ne treba tražiti krivce u drugima. Ne treba misliti niti da si bolji od njih. Ne treba misliti da išta zaslužuješ, bilo da se radi o prilici, odgovoru, raščišćavanju neke situacije…
I zašto itko pomisli da je bolji od drugih? Zašto misliti da se potrebno natjecati i natjecati i natjecati u svemu pa i u nekakvim kriterijima koje bi drugi smatrali uspjehom?
Svi smo mi dobili neke karte i pitanje je kako ćemo odigrati s njima, poznajemo li dovoljno igru i imamo li dovoljno strpljivosti. Znanje, talent često ne znače ništa. Upornost i strpljivost znače.
U konačnici, svi ćemo završiti na istom mjestu.
Da nije obmana, čovječanstvo bi umrlo od očaja i dosade.
Anatole France
