“Lutam po bespućima Fejsa i gledam te zgodne žene, ima li tu mjesta za mene… Jer ja sam debela djevojka…“
Ovo je status koji je objavila moja frendica u nekoj debeloj zezanciji. Je l’ nam zajebancija baš uvijek samo zajebancija – usudila bih se reći da skoro i nije. U svakoj šali ima bar malo istine. Tako i u ovoj.
Savršenstvo bez mane
Stvarno, koliko po netu ima tih zgodnih, predivnih žena, utegnutih, zategnutih, bez celulita, bez šlaufa, bez bore – sve besprijekorne i savršene. Mreže su napravile svoje. Nude nam beskonačne mogućnosti laganja, od laganja drugih do laganja samih sebi. Sa svim onim nafriziranim slikama utegnutih trbuha, podignute guze i slikanja tražeći pravi kut kako bi ispali savršeni.
Kome?
Svima drugima koji su nam najmanje bitni ili bi bar takvi trebali biti. A sebi? Što dajemo takvim objavama sebi?
Dajemo si komadić i tren važnosti u bespućima svemira skrećući pozornost na sebe. Hraneći svoj već odavno zatrovani ego materijalnim svijetom.
Jadni smo. Koliko smo samo postali jadni i bijedni?!Umjetni i onakvi da nam je sve ono izvana postalo puno važnije nego što nosimo iznutra, u sebi. Ono nešto na čemu moramo raditi i graditi se kako bi s godinama postajali bolji ljudi.
A kad tek pomislim koliko samo vremena izgubimo naslikavajući se dok ne ispadnemo savršeno. Selfi jedan, pa 10., pa 100., pa iz ovog kuta gdje nam je manji nos, pa iz onog… Koja smijurija od života!
Vrijeme brzo leti
I netko će reći: “ Pa, što ti je, to je svega koja minuta!?“ Jest, svega koja minuta i, minuta po minuta, nabere se, pa sat po sat. Vrijeme brzo proleti, pogotovo na bedastoće a naslikavanje po mrežama osobno smatram velikom bedastoćom.
Ali, došlo je neko novo vrijeme s nekim novim navikama, novim tehnikama i, nekima od nas, onog starog kova, teško sve ovo pada.
Gledam po sebi, teško mi je pratiti a još teže razumjeti te nove klince i klinceze koji su svi isti, kao preštampani jedan od drugog. Stvarno mi je sve teže i teže shvatiti ih jer oni ne čitaju knjige u papirnatom izdanju i ne kuže koja je to čar – njima je to naporno, ma i ako čitaju više išta uopće?!
Njima je jako bitno postaviti na instač story – što piju i gdje su bili ovaj vikend jer to se mora znati.
Djevojke s novim noktima, tinejdžerke koje izgledaju kao babe prepune šminke i inih pizdarija za koje mi nikad nismo niti znali. Iskreno, ja ni danas ne znam što to djevojčice sve nakelje po sebi prije izlaska, evo stvarno.
Lažni svijet
I sve dok čitam ove napisane redove, sve mi se više misli roje kroz glavu kako ustvari živimo u jednom vrlo izvještačenom i lažnom svijetu gdje smo na mrežama jedno, a u stvarnom životu nešto sasvim drugo.
Rekla bih, diva i služavka. Evo, točno tolika krajnost. Balansa nigdje i ni blizu. I žalosno je što mislimo kako smo sretni s time što imamo umjesto da se zapitamo jesmo li stvarno sretni, ali ono baš, sretni – sretni? Virtualni svijet?
Teško je odgovoriti i na ovo pitanje jer što je danas sreća?
Rekla bih, kako kome, kako što?!
Iako prkosim novim trendovima, borim se svim silama zadržati privatnost, uživati uz dobru klopu i čašu dobrog vina, tu i tamo zapjevati i njegovati žive odnose sa što manje mobitela vidim da mi je teško, preteško često…
I bojim se da lagano kapituliram jer struje novog doba su jake i bez emocije i sve češće se pitam ima li u ovom kvazi savršenom i k’o fol sretnom svijetu mjesta za mene više..
