Neki dan sam u gradu srela jednu poznanicu i tako krene jedna obična ženska priča. U jednom trenutku našeg dijaloga samo mi je onako pognute glave i kroz zube prozborila: “Znaš, ostavila sam ga. Otišla sam! Pokupila klince i otišla.” Nastao je muk. Samo smo se gledale bez riječi.
Gledala sam ju i vidjela u njenim očima strah. Jedan ogroman strah i beskonačno mnogo pitanja o budućnosti nje i njene djece. To nisu nimalo laka pitanja, svi odgovori koji ti naviru su vrlo nesigurni, vrlo neodređeni, a pitanjima nikad kraja – hoću li sve to moći? Hoću li znati “ishendlati” ostatak života bez njega? Kako ću si organizirati vrijeme i beskonačno obaveza oko djece? Hoću li imati dovoljno novca za jedan dostojanstven život djece i mene.
Beskonačno pitanja i odgovora
Sve što sam u tim trenucima vidjela u njenim očima, sva ta pitanja, sve sam to i sama jednom prošla i znam što joj je trebalo. Točno znam taj osjećaj kad izađeš iz braka doslovce vukući se na krvavim koljenima, tada ti treba samo netko tko će te uhvatiti za rame i reći ti da će sve jednom biti u redu.
Potrebno ti je samo čuti: “Bit će ok”, bez puno filozofija, bez puno analiza. I nekako, vodeći se svojom inuticijiom, samo sam joj rekla: “Čuj, sad ti je teško jer je sve novo, ali jednom kad ovaj početak postane prošlost vjeruj mi, shvatit ćeš da ti je taj odlazak bio najbolja odluka u životu.”
Znam, to sad zvuči grozno. Zvuči kao da podržavam razvode. Ne, apsolutno ne podržavam, ali svakako podržavam nešto što se zove – biti sretna ili sretan, sasvim nebitno.
Jednom kad postaneš svjestan da stvar između dvoje ljudi ne ide, kad shvatiš da imate više crnih dana od onih s osmjehom, kad shvatiš da je osoba koju si nekad obožavao postala stranac kojeg ne prepoznaješ, da nemate više ništa zajedničko na životnom putu osim djece i krova nad glavom i kad spoznaš da nisi sretan, da to nije život kakav želiš, onda čemu sve? Čemu produžavati agoniju kad nekako u dubini sebe shvaćaš da neće biti bolje jer osjećaš da može biti samo još gore i da zajedno možete tonuti još dublje. Čemu onda patiti? Nije li bolje skupiti hrabrosti i napraviti rez?
I… što nakon razvoda?
Dugoročno je bolje, definitivno je bolje jer koliko god se bojali, koliko god se pitali i bili prestrašeni, uvijek se kockice poslože onako kako treba biti. Iskreno, život “ishendlaš” i sam nekako, s vremenom shvatiš da to baš i nije neki problem. Može se, zaista se sve može u životu, dovoljno je samo biti ili lud ili hrabar i sam sebi reći: “Ok, probali smo sve, učinili smo sve, pokušali smo, zaista nije išlo i ovakav odnos više nema smisla!”
A onda kad stvarno prođe koji mjesec ili čak i godina, kad se životni tokovi smire, stvarno jednom shvatiš da je to bila tvoja najbolja odluka.
Autor: Sophia – blogerica s bloga Suncokreti na oblacima
Foto: Pixabay
You must be logged in to post a comment Login