Prvo mi je bila klijentica, a nakon toga postala jako draga prijateljica. Jedan dan me nazvala i pitala bi li je vodila kroz prošle živote i dovela je do smisla njezinog života. I tako smo krenule kroz živote njene duše.
Bila je brža od mene i ponekad sam je lovila jer je jako lako i nestrpljivo putovala kroz te svoje doživljaje. Krenuvši unatrag po godinama njezinog života, zaustavila se na nekoliko sretnih događaja iz ovog života, rasplakavši se prilikom rođenja svoje kćeri, sramežljivo se smijuckajući kada je ponovo upoznala svog sadašnjeg supruga (primarnu srodnu dušu) i kao tek rođena beba, poletjela je među grane trešnje tražeći odmah da ponovo osjeti onu slobodu koju samo duša može imati i osjetiti.
Kako sam rekla, bila je brža od mog vođenja pa je tunel u prošle živote prošla jako brzo i dok je sjedila u mom naslonjaču počela se gurati u njega, sklupčala se, povukla ruke i noge kao da se štiti od nečega i nosom počela izvoditi pokrete kao da nešto njuši. Shvativši da je već u nekom životu, upitala sam ‘tko si ti?’ Priča tog života je da bila zec (to je objašnjavalo položaj u mom naslonjaču i pokrete nosom koje je radila) u šumi koji bježi od rimskog vojnika, kako je rekla- zeza ga i bježi mu, šuma je bila njen dom i tu je bila slobodna i sretna, a taj rimski vojnik ju je probio kopljem i prebacio preko ramena.
Taj zadnji tren kada se dovršio taj njezin život odmah sam rekla da nije u mogućnosti osjetiti ikakvu nelagodu te sam je podsjetila na zaštitni štit koji smo postavile prije terapije oko nje kako bi uvijek bila zaštićena i sigurna pa se već odvojila i lebdjela oko tog događaja te mi mogla dati informacije neutralno, s višeg nivoa. Kada je krenula opisivati prizor dalje, grčenje u naslonjaču je taj tren nestalo, potpuno se smirila i govorila glasom koji je odavao mir i sigurnost.
To je bio njen prvi život, na moje pitanje koliko ih je imala, kao iz topa je odgovorila 534 do sada, te da je u tom i više života odlučila uživati u slobodi kretanja i neopterećenosti življenja. Taj prizor je kratko još gledala i rekla da želi gore (znala sam gdje), ali sam joj naredila da ju prije toga vraćam na neposredno prvi život prije ovoga kako bismo lakše otišle ‘gore’.
Na zvuk mojih prstiju našla se ponovo u šumi, ovaj puta kao drvosječa, Samuel, snažan i slobodan, živeći u kolibi, sa ženom i dvije kćeri, bio je sretan i zadovoljan s tim životom u slobodi bez puno učenja i poteškoća. Nakon tog kratkog opisa, ponovo me preduhitrila i počela govoriti ‘padaaaam’ gurajući se ponovo u moj naslonjač te nakon tri sekunde ponovo opuštenost i već je bila na drugom nivou, govoreći mi da želi ‘doma’. Sugestijama sam je navela ponovo na nivo duše i upitavši što se desilo, rekla je da je Samuel upravo pao sa stijene i leži licem na zemlji, smiješeći se užurbano je ponovo rekla: ‘idem doma’, ali sam ju još zadržavala, govoreći joj da je prošla kroz ovo iskustvo fizičke smrti već nekoliko puta bez ikakvog osjećaja nelagode ili fizičke boli te da se još malo osvrne na ovaj posljednji život i kaže mi što je tu naučila. Ponovo sam ubacila pitanje koliko je života imala do sada i opet sam dobila odgovor kao iz topa: 534. Morala je još malo vidjeti staru kuću, lebdeći kroz tu divnu šumu, ostala je sama u tom životu do tog trena, imala je ispunjen život, potpuno zadovoljna, kako je rekla: to je jedan dobar kraj tog života.
Odvojena od fizičkog tijela vodila me ‘doma’. Taj dom je mjesto sa kojeg dolazimo i na koji odlazimo i naš najdublji dio nas, naša duša, jako dobro zna i osjeća to mjesto, a kada se vraća doma, većina duša je jako nestrpljiva. Pa tako i moja prijateljica.
Osjećala je radost zbog oslobađanja od fizičkog tijela i tog osjećaja lakoće i slobode kojom je lebdjela dižući se u visine, opisujući mi oblake s kojima se spajala dok je prolazila kroz tu gustoću tih oblaka krećući se u visine. Rekla sam da kako se diže gore osjeća čistoću i da ta gustoća postaje sve lakša, dok gleda na Zemlju kao planet koja je jako lijepa, ništa ju nije vuklo više natrag nego samo gore, osjećaj je bio kao da pliva kroz vodu, ali samo s nogama jednostavno i lako kao da pluta. ‘Tu sam!’
Stajala je, kao na komadu zemlje koji je bio odvojen od drugih i preskočila na drugi dio na kojem su bila žuta vrata, otvorila ih je i nakon nekoliko sekundi ju je dočekao (vodič), smiješeći se, s turbanom na glavi lebdeći s njene desne strane. Zezaju se, on se veseli što je ona tu, kaže da je sve bilo dobro u tom prošlom životu i dok procjenjuju taj njezin život (što se uvijek dešava na samom početku), on joj govori da je sve bilo dobro, ali je ipak mogla malo više učiti, a ne toliko se zezati u tom životu, na što ona priznaje da je ipak bilo lijepo samo uživati u životu i prirodi na Zemlji, da je malo više trebala upotrijebiti mozak, a ne samo uživati u tom životu. Ali ona je to odabrala na nivou duše i to zna, počela se smijati i vodič joj kaže da je mogla ipak nešto i pročitati, a ona sa smiješkom odgovara da zna, ali da se odmorila od svega. Ušla je u prostoriju kao od gline, s nišama, (napominjem da je na tom nivou teško riječima opisati događaje, osjećaje, boje i iskustva koje se tada dešavaju) u kojoj su se nalazila tri mudraca koji tu baš i ne spadaju, kako je rekla, mora se odmah sad spojiti na izvor, kupa se u svjetlosti koja je ‘tušira’ od prošlog iskustva, prošle smrti, jer: ‘kad si dolje onda si razbijen i sad se moram poštelati.’ Ostavila sam ju neko vrijeme i nakon znaka, kad je rekla da su se posložile kockice, krenule smo dalje. Ona tri mudraca su sjedila na podu i dalje ne obazirući se na nju. Sada se sama kretala dalje i otvorila je vrata do velike prostorije u kojoj se nalaze veliki ormari, to je knjižnica, u koju je ušla jer mora nešto pogledati, zna točno što mora pronaći i nakon znaka prsta, pronašla je crvenu knjigu na kojoj piše: ‘Duša je tvoja beskrajan um’.
Vidi samo tu jednu poruku koja je samo za nju i mora vratiti tu knjigu natrag te krećemo dalje. Ponovo je došao njezin vodič koji joj govori da mora shvatiti što je primarni um, to je njezino učenje koje joj on govori dok se kreću dalje. Tu sam saznala ime njenog duhovnog vodiča- MIHAOR, a njezino duhovno ime je LENY. Pa sam joj se tako nadalje obraćala.
‘Sad moram biti malo sama.’ Leny me odvela u ogromnu palaču u kojoj ju je čekao kralj koji sjedi na prijestolju, ima krunu i štap i kaže joj: ‘Dobro došla!’ Kaže mi da se malo kao boji, ali ne može osjetiti taj strah i malo se srami, jer je mogla bolje, nekako joj je neugodno, ali taj kralju ju ne osuđuje nego se veseli što je tu. On kaže da je to zapravo bilo dobro, ali da se možda trebalo malo više potruditi, ali se ona ne može načuditi kako je mogla odabrati tako lagan život i da ništa nije naučila, ali onda je napomenula da se morala odmoriti i baš je fizički odahnula kod mene u naslonjaču. Poklonivši mu se, Leny me odvela do livade na kojoj je čekaju ‘ljudi’ koji plešu i vesele se, okreću se i ona prilazi do Many (duša koja joj je bila žena- Arni, u prošlom životu dok je bila drvosječa) i dok se grle i kao da prolaze jedna kroz drugu, upitala sam ju tko je ta duša u njenom sadašnjem životu, počevši se blago smijati rekla mi je da je to njen sadašnji muž i da su ponovo zajedno.
Te dvije duše su odabrale ponovo život, jako puno su bile skupa jer je to njezina primarna duša, a na njoj je bilo da bude u ovom životu žena što kako kaže baš i ne voli jer kao muškarac ima snagu i slobodu, ali je to odabrala da nauči kako je to biti žena.
Leny me odvela na vijećanje na koje ide sa svojim vodičem, on ostaje na vratima, a njeno vijeće od 7 duša u toj velikoj prostoriji, ispred nje u polukrugu dok ona stoji u sredini na početku s lijeve strane. Počela je razgovor s četvrtim po redu za kojeg je osjetila da je glavni, oni procjenjuju njene živote pa tako i prošli. Nije to razgovor, kaže ona meni, nego jednostavno znaš i čuješ ih što ti imaju reći kao poruku. Kažu joj da to nije bio neki progres niti profit sa tim životom, malo ju je sram, ali odlučuje uzeti kompliciraniji život kao žena i s tim se na kraju slaže. ‘O, moram ići!’
Mlada je duša, opisala mi je sebe kao žuti topli oblak, prevrckava, neozbiljna, tako je divno biti takva, ‘ja sam lijena duša, ali znam da moram učiti.’ U sljedećoj prostoriji se nećka i dalje – ne bi htjela i dalje taj život, ali u razgovoru sa vodičem shvaća da je to njezin najbolji odabir, mada će biti naporno i to joj potvrđuje njezin vodič. S nekim olakšanjem koje sam i ja osjetila, rekla je da se dosta zezala, sad razumije, ulazila je u događaje na platnu te prostorije u djeliće svog budućeg života.
Razumjela je smisao ulaska svog reiki učitelja u budućem životu, a tako i njegov odlazak jer je morao otići zato što je njoj bilo lakše da se netko drugi brine pa je morala naučiti dalje sama. ‘Čovjek treba znati kada treba pustiti.’ Shvatila je da mora preuzeti odgovornost za svoju djecu i naučiti biti odgovorna za druge.
Razumjela je smisao svoje kćeri u sadašnjem životu, odabrala ju je da se nauči strpljenju jer je to hiperaktivna duša koja joj kaže: ‘Naučit ću te pameti’, na što se nasmijala u mom naslonjaču.
Razumjela je smisao svog bivšeg dečka u sadašnjem životu, (u prošlom Samuelovog prijatelja Borna) te je uz tu dušu također morala naučiti se puštanju, da ljudi dođu i prođu, da nije nužno da dobije ono što želi jer je sve uvijek za njeno dobro.
Razumjela je smisao svoje neposvojene kćeri u ovom životu, djevojčice koju je u sadašnjem životu pokušavala na sve moguće načine posvojiti iz Afrike, ona joj je tu da ju nauči da mora naučiti lekciju dijeljenja sebe, da je uspjela posvojiti tu djevojčicu- Leny bi bilo lakše, ali zna koje je učenje odabrala.
Razumjela je smisao svoje primarne duše, sadašnjeg muža, žene Arni u prošlom životu, uz koju joj je lakše u životu, koja je uvijek tu.
Ponovo me požurila i završila sa riječima: ‘Možemo ići, znam sve, moram čitati kada se vratim dolje!’
Iva Sabolek
ovlašteni hipnoterapeut
You must be logged in to post a comment Login