Dvojica su naglo potrčala prema meni s namjerom da mi iz ruke istrgnu fotoaparat! Bez prestanka su gromoglasno ponavljali dvije riječi i bjesnili. Prijatelj Faraz, s kojim sam bio u pratnji pričao je njihov jezik i na tečnom paštunskom im objasnio da sam stranac koji ne zna da ne smije fotografirati žene. Strasti su se smirile i sve se ubrzo vratilo u normalu. Pomislio sam tad – kako li je tek u područjima pod upravom talibana kad su čak i ovdje, u predgrađu milijunskog grada pravila tako stroga.
Spomenuti se scenarij odigrao u šatorskom predgrađu grada Quette gdje, još od 80-ih žive izbjeglice iz Afganistana. Oni su podijeljeni u klanove i žive u strogom patrijarhalnom sistemu gdje fotografirati ženu može biti pogubno za život.
Međutim nije cijeli Pakistan poput predgrađa grada Quette. Položaj žene uvelike se razlikuje od pokrajine do pokrajine, od kaste do kaste ili jednostavno ovisi o urbanoj ili ruralnoj socijalnoj sredini.
Iako u nazivu države stoji pridjev „islamski“ situacija je bitno drugačija nego kod ostalih muslimanskih zemalja. U stvari Pakistan je među vodećim državama islamskog svijeta kada su u pitanju prava žena, iako još uvijek kaska za europskim demokracijama.
Dvije krajnosti Pakistana
Žene u Pakistanu pravo glasa dobivaju 1947. godine da bi 30 godina kasnije, za režima generala Zia-ul-Haqa njihov položaj bio uvelike degradiran. Recimo samo da ako je žena bila silovana, ne bi li to dokazala za svjedoke je morala imate četiri muškarca koji su prisustvovali samoj penetraciji. Takvo što bilo je gotovo nemoguće i mnogi su slučajevi silovanja prošli nekažnjeno.
Svjetliji trenuci za žene u javnom životu događaju se 1988. godine kada na vlast dolazi Benazir Bhutto, prva žena premijerka u Pakistanu. Danas, kad smo već debelo zakoračili u toliko idealizirano 21. stoljeće, u kojem bi svi trebali ostvariti svoja prava, žene u Pakistanu još uvijek vode borbu za jednakost.
Borba je, dakako, obrazovanje koje je teže dostupno ženama, nego muškarcima. No, to i ovisi o socijalnom i dakako materijalnom položaju. Žene iz viših slojeva društva često se školuju u inozemstvu, posebice Engleskoj i time mijenjaju pogled na svijet i u društvo unose promjene. S druge strane, ruralni krajevi ovise o klanskim i plemenskim zakonima. U dolini Swat, gdje su početkom 2009. godine talibani dobili samoupravu zatvorene su mnoge škole za djevojčice. Na radio postajama se pozivalo žene da ostaju u kući jer da im je ondje mjesto.
To su dvije krajnosti Pakistana koji trenutno lebdi između Amerike i Talibana te se bori za vlastiti opstanak.
Šetnja deset milijunskim gradom Lahoreom može izazvati brojna čuđenja jer ovdje je lako uočiti žene odjevene u europskom stilu pored žena prekrivenih burkom. To dokazuje heterogenost Pakistana u kojem se običaji razlikuju u kršćanskim, muslimanskim, hinduističkim zajednicama.
Ljubavnik spašava situaciju
Plemenska područja sjevernog Pakistana priča su za sebe. Uzmimo za primjer dolinu naroda Kalash u gorju Hindukush. Pripadnika spomenutog plemena svega je tri i pol tisuće, a specifični su po svojoj kulturi i običajima koji su u potpunosti drugačiji od okoline koja ih okružuje. Vjeruje se da narod Kalasha korijene vuče od generala Aleksandra Makedonskog, iz vremena njegova pohoda na Indiju.
Cijelo društvo Kalasha podijeljeno je na sferu čistog i nečistog. Žene tako spadaju u sferu nečistog, dok primjerice muškarci spadaju u sferu nečistog za ženu. Ukoliko u braku stvari ne funkcioniraju baš najbolje, ženi je dopušteno da pronađe ljubavnika i zbog toga nije stigmatizirana kao što je to slučaj u muslimanskom dijelu Pakistana. Situacija je dakle vrlo šarena, ali općenito zemlja je vrlo patrijarhalna. Stopa razvoda, na državnoj razini je vrlo niska, jer u takvim slučajevima uvijek kriva žena, a ne muškarac.
Skrivene u kuhinji
Prolazeći brdima sjevernog Pakistana ušao sam u planinsko selo Mastuj. U tom prašnjavom i zabitom mjestu širom otvorenih ruku me dočekao lokalni mještanin i pozvao me u svoju kuću. Ugodno iznenađen gostoljubivošću Pakistanca prihvatio sam poziv i čovjek me smjestio u vlastitu sobu gdje smo zajedno večerali. Objed je skuhala njegova žena o kojoj nismo puno pričali i koju puna dva dana, koliko sam kod njega ostao, nisam vidio. Znao sam samo da ona jako dobro kuha i to je sve.
Prilikom rastanka rekao sam da pozdravi ženu i da joj zahvali, a on me uistinu čudno pogledao iznenadivši se mojim izravnim govorom o njegovoj ženi. To je dakle posljedica običajnog prava pomiješanog s islamom.
Drugo iskustvo je boravak u kući prijatelja Faraza u Quetti. Njegova obitelj vodi privatnu školu koju pohađa preko 700 učenika svih religija, klasa i spolova. Nastavnika i nastavnica ima u jednakom omjeru i nitko nije diskriminiran. U prilog ženama ide činjenica da je vlasnica škole Farazova majka Zeneth, uvjerena muslimanka, ali školovana u SAD-u. Ona je odbacila plemenske običaje i prihvatila moć obrazovanja te odlučila nešto učiniti za vlastitu zajednicu. Sada već punih 20 godina vodi privatnu školu gdje djecu uči, kao što je naučila i ona, toleranciji i suživotu.
Hrvoje Ivančić, diplomirani povjesničar, na svom posljednjem putovanju prošao preko balkanskog poluotoka, Turske, Sirije, Irana, Pakistana, Indije i Nepala. Trenutno je u Zagrebu postavljena njegova izložba dokumentarne fotografije „Put u Kathmandu“. Može se pogledati u Galeriji PU (predvorje Kina SC) do 25. svibnja. Uskoro kreće na sljedeće putovanje – u Sibir.
Spomenuti se scenarij odigrao u šatorskom predgrađu grada Quette gdje, još od 80-ih žive izbjeglice iz Afganistana. Oni su podijeljeni u klanove i žive u strogom patrijarhalnom sistemu gdje fotografirati ženu može biti pogubno za život.
Međutim nije cijeli Pakistan poput predgrađa grada Quette. Položaj žene uvelike se razlikuje od pokrajine do pokrajine, od kaste do kaste ili jednostavno ovisi o urbanoj ili ruralnoj socijalnoj sredini.Iako u nazivu države stoji pridjev „islamski“ situacija je bitno drugačija nego kod ostalih muslimanskih zemalja. U stvari Pakistan je među vodećim državama islamskog svijeta kada su u pitanju prava žena, iako još uvijek kaska za europskim demokracijama.
Dvije krajnosti Pakistana
Žene u Pakistanu pravo glasa dobivaju 1947. godine da bi 30 godina kasnije, za režima generala Zia-ul-Haqa njihov položaj bio uvelike degradiran. Recimo samo da ako je žena bila silovana, ne bi li to dokazala za svjedoke je morala imate četiri muškarca koji su prisustvovali samoj penetraciji. Takvo što bilo je gotovo nemoguće i mnogi su slučajevi silovanja prošli nekažnjeno.
Svjetliji trenuci za žene u javnom životu događaju se 1988. godine kada na vlast dolazi Benazir Bhutto, prva žena premijerka u Pakistanu. Danas, kad smo već debelo zakoračili u toliko idealizirano 21. stoljeće, u kojem bi svi trebali ostvariti svoja prava, žene u Pakistanu još uvijek vode borbu za jednakost.
Borba je, dakako, obrazovanje koje je teže dostupno ženama, nego muškarcima. No, to i ovisi o socijalnom i dakako materijalnom položaju. Žene iz viših slojeva društva često se školuju u inozemstvu, posebice Engleskoj i time mijenjaju pogled na svijet i u društvo unose promjene. S druge strane, ruralni krajevi ovise o klanskim i plemenskim zakonima. U dolini Swat, gdje su početkom 2009. godine talibani dobili samoupravu zatvorene su mnoge škole za djevojčice. Na radio postajama se pozivalo žene da ostaju u kući jer da im je ondje mjesto.
To su dvije krajnosti Pakistana koji trenutno lebdi između Amerike i Talibana te se bori za vlastiti opstanak. Šetnja deset milijunskim gradom Lahoreom može izazvati brojna čuđenja jer ovdje je lako uočiti žene odjevene u europskom stilu pored žena prekrivenih burkom. To dokazuje heterogenost Pakistana u kojem se običaji razlikuju u kršćanskim, muslimanskim, hinduističkim zajednicama.
Ljubavnik spašava situaciju
Plemenska područja sjevernog Pakistana priča su za sebe. Uzmimo za primjer dolinu naroda Kalash u gorju Hindukush. Pripadnika spomenutog plemena svega je tri i pol tisuće, a specifični su po svojoj kulturi i običajima koji su u potpunosti drugačiji od okoline koja ih okružuje. Vjeruje se da narod Kalasha korijene vuče od generala Aleksandra Makedonskog, iz vremena njegova pohoda na Indiju.
Cijelo društvo Kalasha podijeljeno je na sferu čistog i nečistog. Žene tako spadaju u sferu nečistog, dok primjerice muškarci spadaju u sferu nečistog za ženu. Ukoliko u braku stvari ne funkcioniraju baš najbolje, ženi je dopušteno da pronađe ljubavnika i zbog toga nije stigmatizirana kao što je to slučaj u muslimanskom dijelu Pakistana. Situacija je dakle vrlo šarena, ali općenito zemlja je vrlo patrijarhalna. Stopa razvoda, na državnoj razini je vrlo niska, jer u takvim slučajevima uvijek kriva žena, a ne muškarac.
Skrivene u kuhinji
Prolazeći brdima sjevernog Pakistana ušao sam u planinsko selo Mastuj. U tom prašnjavom i zabitom mjestu širom otvorenih ruku me dočekao lokalni mještanin i pozvao me u svoju kuću. Ugodno iznenađen gostoljubivošću Pakistanca prihvatio sam poziv i čovjek me smjestio u vlastitu sobu gdje smo zajedno večerali. Objed je skuhala njegova žena o kojoj nismo puno pričali i koju puna dva dana, koliko sam kod njega ostao, nisam vidio. Znao sam samo da ona jako dobro kuha i to je sve.
Prilikom rastanka rekao sam da pozdravi ženu i da joj zahvali, a on me uistinu čudno pogledao iznenadivši se mojim izravnim govorom o njegovoj ženi. To je dakle posljedica običajnog prava pomiješanog s islamom. Drugo iskustvo je boravak u kući prijatelja Faraza u Quetti. Njegova obitelj vodi privatnu školu koju pohađa preko 700 učenika svih religija, klasa i spolova. Nastavnika i nastavnica ima u jednakom omjeru i nitko nije diskriminiran. U prilog ženama ide činjenica da je vlasnica škole Farazova majka Zeneth, uvjerena muslimanka, ali školovana u SAD-u. Ona je odbacila plemenske običaje i prihvatila moć obrazovanja te odlučila nešto učiniti za vlastitu zajednicu. Sada već punih 20 godina vodi privatnu školu gdje djecu uči, kao što je naučila i ona, toleranciji i suživotu.
Hrvoje Ivančić, diplomirani povjesničar, na svom posljednjem putovanju prošao preko balkanskog poluotoka, Turske, Sirije, Irana, Pakistana, Indije i Nepala. Trenutno je u Zagrebu postavljena njegova izložba dokumentarne fotografije „Put u Kathmandu“. Može se pogledati u Galeriji PU (predvorje Kina SC) do 25. svibnja. Uskoro kreće na sljedeće putovanje – u Sibir.
You must be logged in to post a comment Login